Tek nakon nekoliko mjeseci u momčadi hrvatskog košarkaškog prvaka, Dario Šarić odigrao je utakmicu po svom guštu, ali i po ukusu onih koji su od njega očekivali čuda. Mladac je Ciboni na Kozali donio prve bodove. U utakmici s Kvarnerom (86:84) bio je najbolji igrač (26 koševa) i strijelac koša za pobjedu protiv kluba u kojem je nekad igrao njegov otac Predrag.
– Igrom sudbine, kao beba živio sam u Rijeci, a sada je ispalo da sam 18 godina kasnije presudio istom klubu.
Po 300 ubačaja dnevno
Je li ovo bila njegova utakmica sezone?
– Jest, uz onu igru protiv Zagreba u polufinalu Ćosićeva kupa. Uz toliku količinu treninga, šest-sedam sati dnevno, i sve te priče o mojem talentu, mislio sam i ja da će mi prilagodba na Cibonu i seniorsku košarku biti kraća. Nije mi bilo lako. Tri mjeseca se o meni pisalo kao o supertalentu, a onda se četiri-pet mjeseci čekalo da se razigram. Bio je to veliki pritisak jer sam bio svjestan da to ljudi od mene odmah očekuju. No, trebalo mi je vremena da vratim izgubljeno samopouzdanje.
Dario se ne sjeća kada je posljednji put pogodio koš za pobjedu.
– Bilo je to u kadetima, na EP-u, gubili smo u posljednjoj minuti, a onda sam ja pogodio dvije trice.
Kad smo već kod trica, vježba li Dario vanjski šut, koji mu Svevišnji očito nije darovao?
– S trenerom Meštrovićem radim na ispravljanju mehanike šutiranja. Prije sam dosta trzao leđima, izvijao sam se na jednu stranu i jedno bih rame izbacio. Znam da oni koje zovu rođenim šuterima sve to lakše usvoje, poput mog oca, no šut je, srećom, nešto na što se radom može utjecati, pa dnevno vježbam do 300 ubačenih lopta i uvjeren sam da ću uspjeti. Šut nije toliko urođen kao eksplozivnost, koju ne možete nadograditi.
Možemo šokirati svijet
U Rijeci je Dario pogodio i sva bacanja (8-8), barem tako kaže statistika.
– Već me glava boli od toga koliko sam trenirao slobodna bacanja.
Svjestan da je odigrao premalo jakih utakmica, ne zanosi se ovoljetnim izlaskom na NBA draft.
– Nisam baš bajno igrao da bih za to imao podlogu. Neka vrijeme odredi kada ću za NBA biti spreman i dovoljno kvalitetan. Uostalom, nemam ništa protiv da ostanem još jednu sezonu u Ciboni.
Dario se raduje predstojećem ljetu jer ga čeka nastup na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Češkoj, a možda i na seniorskom europskom prvenstvu.
– Teško se uz takve igre nadati izbornikovu pozivu, no nadam se da ću biti na širem popisu i da ću dobiti priliku da se izborim. S druge strane, nadam se da ćemo na SP otići u najjačem sastavu, da će mi društvo praviti Hezonja, Brzoja, Bundović, Žganec, Arapović, Mazalin i da ćemo se boriti za medalju i šokirati košarkaški svijet.
U Češku bi ovo ljeto mogao i njegov otac Predrag koji se neko vrijeme od svega distancirao, no otac i sin su se ipak pomirili.
– Izgladili smo nesporazum prije dva mjeseca. A ja sam kao mlađi morao pokrenuti inicijativu za pomirenje.
