Sutrašnjom veleslalomskom utrkom u Soldenu (u 10 sati), 19-godišnja Zrinka Ljutić započet će svoju četvrtu sezonu u Svjetskom skijaškom kupu. Nakon četiri plasmana u top 10 i prvog postolja u karijeri, na ljetnu pauzu otišla je sa solidnom razinom zadovoljstva. No kao perfekcionist nije baš sa svim bila sretna?
– Žalila sam zbog nekih ispadanja u utrkama u kojima sam do pogreške bila dobra, no opet sam bila svjesna iskoraka i napretka koji sam napravila u odnosu na pretprošlu sezonu. Znala sam na čemu trebam raditi i odmah sam pokušavala iskustvo koje sam skupila pretočiti u treninge i razmišljati o tome da to prenesem u novu sezonu.
Kako ostvariti stalnost? Pitanje je to za svakog mladog sportaša pa tako i Zrinku koja je imala fantastičnih laufa ali i kikseva.
– Mislim da će to doći s vremenom. Kako se još dosta mijenjam, još mi varira i tehnika. Mislim da je to karakteristika mladih sportaša i sportašica. Kad se spoje želja, neiskustvo i sve to kombinirano s mojim stilom skijanja, zna tako ispasti. No da se postići konstanta. Već sam u pripremnom razdoblju poboljšala taj dio i mislim da ću bolje skijati u ovoj sezoni.
Možemo li njezin stil skijanja opisati hazarderskim?
– Mogli bismo realno. Rekla bih da imam tehniku, nakon velike pogreške znam se dosta brzo vratiti i izvući se na čudan način, iako ponekad u tome ne uspijem. Možda mi više nedostaje taktika.
Ne razmišljam još o pobjedi
Što bi to, da objasnimo široj čitalačkoj publici, bila taktika u alpskom skijanju?
– Primjerice bolje pročitati stazu. Imati bolji osjećaj gdje sam, u prostoru i vremenu, kako se uvjeti mijenjaju, kako se prilagoditi tijekom vožnje. To je i postavka staze, podloga koja je taj dan, a možda je nisam iskusila na treningu. To je baš čar skijanja. Ima toliko tih faktora koje je nemoguće kontrolirati i nepredvidljivi su pa bih rekla da je to. Naravno, neke se stvari i ponavljaju. Nije da je svaka utrka drukčija i da je svaki snijeg potpuno drukčiji. Možda treba sve te stvari proći jednom, a neke nisam mogla proći dvaput da bih dobro odskijala.
Razmišlja li o svojoj prvoj pobjedi u Svjetskom kupu. Vizualizira i koliko je daleko od nje?
– Prije svega vizualiziram odličnu rundu i odličnu vožnju u kojoj uspijem napraviti sve što je potrebno da bude optimalno. To vizualiziram, a kada to napravim, neizbježno dolazi i dobar rezultat kao što je bilo i ovo prvo postolje.
Što se mora dogoditi da pobijedi Shiffrin, skijašicu koja već godinama dominira tehničkim disciplinama? Mora li se dogoditi njezin slabiji dan, a Zrinkin vrhunski?
– O tome uopće nisam razmišljala. Mislim da je uvijek sve moguće. Ima i ona loših dana, rijetko, ali i njoj se dogodi pogreška u kojoj utrci. A po sektorima kada sam skijala dobro, stvarno nisam bila daleko. U nekim stvarima sam bila i bolja od nje. No nije mi Shiffrin mjerilo, jedino se mogu uspoređivati sama sa sobom, kako sam skijala jučer, što sam radila prošle sezone, kako ću to napraviti ove.
S obzirom na to da je Ivica Kostelić trener savjetnik u ženskoj reprezentaciji, je li s njim ikada analizirala Janičine utrke?
– Gledala sam puno njezinih utrka, jer sam htjela vidjeti kako je skijala, no nisam nikad izravno uspoređivala svoje skijanje s njezinim jer je to bilo drugo vrijeme. Drukčija bila i oprema. Nije isto. Znao mi je Ivica reći, Janica bi bila super u ovim stvarima, onda bih to pokušavala u svojem skijanju.
Ovog ljeta Zrinka je trenirala i u dvorani, u Litvi. Kakva je to osjećaj u odnosu na ljetno skijanje u dalekoj Argentini?
– Osjetiš snijeg, dosta je ledeno u dvorani. Ta atmosfera, snijeg je jednoličan u dvorani, svaka runda je ista, staza se ne mijenja. Vani se svaka runda promijeni jer se promijene uvjeti. I na otvorenom si što je puno ljepše.
Kao juniorka, Zrinka Ljutić je bila stipendist Zaklade Marina Čilića, dobrotvorne organizacije našeg najboljeg tenisača.
- Bilo mi je to jako važno psihički. I pomoglo mi je za moje školovanje, primjerice. A značila mi je puno i ta povezanost s Marinom. Ta je stipendija trajala dvije godine.
Kad smo već spomenuli temu školovanja, dokle je u tom dijelu života dospjela naša najperspektivnija skijašica?
– Maturirat ću, proljetos nisam bila završila razred. Morala sam si uzeti malo vremena, nisam si mogla dodati još i taj stres uz sve ovo.
Gitara je uvijek uz mene
Priznat će da joj je nedostajalo njezino jedriličarsko ljeto do čega je došlo zbog operacije slijepog crijeva.
– Nedostajalo mi jest, u neku ruku, ali ne toliko koliko sam mislila tako da mi je to isto drago da nisam toliko ovisna o tome. Da ne mislim da mi je tako potrebno da budem sretna i zadovoljna i da dobro skijam.
Kakav je bio osjećaj za vrhunskog sportaša zbog takvog zdravstvenog problema koji nije mehaničke prirode? To nije ozljeda koja te sprečava u pokretu, no svejedno moraš mirovati.
– Točno to. Brzo sam mogla hodati, no nisam mogla primjerice raditi trbušnjake. Postura mi je bila loša. Činilo mi se da već mogu, a ne smijem. Stvarno sam to dobro odradila. Nisam bila nestrpljiva.
A sviranje?
– Sviram u slobodno vrijeme, nosim gitaru sa sobom.
Već se usudila i svirati na ulici.
– Probala sam na Špancir festu, s mlađim bratom Hrvojem koji svira akustičnu gitaru, prije nekoliko godina.
Je li bilo kakve zarade?
– Da, imali smo kutiju, a ljudi su ubacivali novac.
Puno djece je talentirano, a na kraju izgore zbog forsiranja roditelja, trenera i klubova/saveza, vrlo često je nogom u guzicu i prizemljenje za njih korak naprijed za sportaša.