U predvečerje šibenske premijere igranog filma o Draženu Petroviću prisjetili smo se igrača Šibenke kojeg je ljubimac šibenske publike zvao "ćaća". Riječ je o tadašnjem kapetanu narančastih Željku Marelji (74), Hercegovcu i zagrebačkom studentu koji je spletom okolnosti završio u klubu iz Krešimirova grada.
– Isprva sam bio atletičar, zbog ujaka Ivana Ivančića, i bacao sam disk, kuglu i koplje, no kako sam prilično izrastao, zamijetio me kum Boše Tanjevića i priupitao bih li htio igrati za Konjice u nižoj republičkoj ligi. Nakon što sam maturirao, završio sam u zagrebačkoj Lokomotivi, a potom na posudbi u Industromontaži.
Uvjet je bio posao za suprugu
Kako je kao od brda odvaljeni Maki završio u Šibeniku?
– Bilo je to potkraj 70-ih. Nakon mog dolaska na Baldekin, Šibenka je ušla u Prvu ligu. Kako je supruga specijalizirala medicinu rada, moj je uvjet bio da ona dobije posao, a ja da igram i bude li uspjeha, razgovarat ćemo i o stambenom prostoru. Kada sam zakoračio u tridesete, krenula su me mučiti koljena, pa sam i ja morao naći posao. Dolaskom Keslera, Kulenovića i Moke Slavnića, razvila se klupska stručna struktura. Mlađe kategorije bile su prvaci države, klub je počeo rasti.
A narastao je do dvostrukog finalista Kupa Radivoja Koraća (tada drugog najjačeg klupskog natjecanja u Europi) i finalista Prvenstva SFRJ u kojem su Šibenčani pobijedili Bosnu (83:82) ali im je sutradan naslov oduzet za zelenim stolom. Jer, Šibenčani su odbili igrati majstoricu u Novom Sadu, ali i vratiti medalje.
– Ja sam prvi rekao da ne dam medalju. Imali smo priliku dobiti i drugu utakmicu u Sarajevu, ali se sve svelo na treću u Šibeniku. Vidjevši Emerika Bluma i Soću, koji je bio šef policije u BiH, pomislio sam da se tu nešto kuha. Kada se donosila odluka o našem odbijanju igranja majstorice, prednjačili su neki partijski diletanti predvođeni tadašnjim predsjednikom KSJ-a Vasilom Turpukovskim, a jedini koji je bio za nas bio je Ranko Žeravica. Nažalost, protiv nas su bili i Zadar i Split jer su htjeli doći do Dražena, a Bosna je morala igrali Kup prvaka jer su se sljedeće godine u Sarajevu održavale Zimske olimpijske igre.
VEZANI ČLANCI:
Ako je sudac Ilija Matijević i pogriješio u prigodi dosuđenog prekršaja Hadžića na Draženu, Marelja drži da je trebalo analizirati i druge pogreške.
– Još za utakmice rekao sam Draženu da pripazi jer će biti provokacija. Dražena je trebao onesposobiti Hadžić, kojem sam kod jednog prekršaja kazao: "Vidio sam tvoju namjeru, ne daj, Bože da ga ozlijediš i nastaviš li tako, imat ćeš problema sa mnom, a ja kada poludim..."
Nakon te nemile završnice doigravanja za prvaka, Dražen je otišao u vojsku, a potom je napustio Šibenku preselivši se u Cibonu.
– Taman kada je klubu mogao puno dati, on je otišao. Tražio je odskočnu dasku za Europu, a potom i za NBA ligu i nisam ga htio sputavati. Za Šibenik i reputaciju ovoga grada dao je puno, a iz perspektive njegove karijere, on je odlaskom u Cibonu pogodio.
Kakav je dojam na Marelju ostavio Dražen kad se pojavio u prvoj momčadi?
– Moka Slavnić bio je vizionar i pogurao je tog malog rudlavog koji je sve živo upijao, koji je već tada bio košarkaška enciklopedija. Osim što je bio talentiran, bio je i radnik kakav se rijetko rađa, a imao je i sreće da sam ja bio centar toga kalibra.
Klinac postao vođa veteranima
Kako su stariji igrači Šibenke prihvaćali da im je svima vođa zapravo jedan klinac?
– To je bilo zahvaljujući Slavniću. On bi snimio svakog igrača i dodijelio bi mu odgovornost. Kad je bio igrač, znao je reći: "Jedini koji mogu izgubiti utakmicu su Marelja, Maruca i ja, a vi mlađi ne krećite dok vam ja ne kažem." S vremenom je Moka izlazio da bi Dražena upario s Jarićem. Mi stariji igrači, Macura, Đurić, Ljubojević i ja, prihvatili smo Dražena jer je upijao znanje kao spužva. Kad bi ga iz vojarne u Puli pustili na vikend, on bi već u petak navečer bio u dvorani. I ne bi u nedjelju krenuo u Pulu dok ne bi ispucao i do tisuću šutova.
Dražen je bio i nestašan.
– Bio je vragolan, ali nije bio maliciozan. Znao bi granicu do koje može ići. Ja sam mu bio kao razrednik, a zvao me "ćaća". Zadirkivao bi neke igrače starije od sebe, a onda bi se skrivao meni iza leđa. Zadirkivao bi i mene jer je znao da se bojim letjeti zrakoplovom. Tako je jednom prilikom u zrakoplov ušao mehaničar, a Dražen ga je odmah, naglas, pitao gdje je kvar i potom rekao: "Ćaća, ne boj se, promijenili su svjećice, nisu više one Bosna, nego Šampion." Ja bih mu na to rekao: "Ako ti zalipim trisku, tri dana će ti zvoniti podne u ušima!"
GALERIJA Pogledajte popis najvećih nogometnih bogataša
"..imat ćeš posla samnom.." Ne. Sa mnom.