Čekali smo ga da nam se javi do popodnevnih sati. Razumljivo, jer iza kapetana Zadra Dominika Mavre bila je "teška" noć. Slavljenička, nakon osvajanja drugog uzastopnog Ćosićeva kupa kojeg su si on i njegovi suigrač priskrbili pobijedivši Split (79:70).
- Uh, evo sam taman došao k sebi - kazao je Dominik pa počeo prepričavati što se sve događalo na relaciji između Omiša, mjesta odigravanja finala, i Zadra:
- Već po dolasku u Omiš, nas su u dvoranu, u koju oni nisu mogli ući, ispratili naši navijači. Nakon utakmice dočekalo nas je s bakljadom njih oko 150 koji su potom krenuli za našim autobusom, a gdje god smo mi stali i oni su. Karusel je krenuo iz Omiša pa se slavilo kod naplatinih kućica u Dugopolju, pa kod naplatnih kućica Zadar 2, tamo je već bilo 500-600 ljudi.
Na kraju je, ispred naše dvorane, bilo oko tisuću i pol do dvije tisuće ljudi. Mi smo najprije visili s ograde koju su ljudi iz kluba postavili, a onda smo bili na balkonu, pa se vratili na ogradu. Nakon fešte s navijačima, mi igrači smo trofej proslavili i privatno, između sebe.
Je li sve to što se događalo po Zadrova kapetana bilo epidemijski rizično?
- Ja sam prebolio COVID-19 i baš sam nedavno radio serološko testiranje i pokazalo se da sam krcat antitijelima što će reći da sam mogao nesmetano slaviti.
Mavra je bio dio momčadi Zadra koja je lani osvojila trofej finalnom pobjedom nad Cibonom. Štoviše, sa 20 koševa i 9 skokova bio je njen najbolji pojedinac. Ove godine ta je MVP čast pripala nekom drugom (Onuaku), no Dominikovo zadovoljstvo je bilo opet veliko.
- Lani je kapetan bio Ivanov, a meni je ovo prvi put u karijeri da sam kapetan i da kao takav podignem trofej pa je doživljaj bio nekako posebniji. Zadranin sam, kapetan, a dvije godine zaredom smo osvojili Kup. Pa to je kraj svita! Jest, slaviti trofej pred 9.000 gledatelja bilo je nešto posebno i nezaboravno, no i ovo ima svojih čari. Zbog karusela i bakljade, ogromne kolone automobila iza nas, a to je nešto što ne možeš doživjeti ako trofej osvojiš kući.
Ta dva trofeja su velika zadovoljština i za njega osobno kao nekoga tko od Zadrove struke svojedobno nije bio prepoznat kao talent pa je otišao iz matičnog kluba vrlo mlad.
- Zbog svega ovoga sam se ja i vratio kući jer sam iz Zadra otišao jako mlad pa je ostala velika praznina. Tada se to činilo najboljim potezom jer klub nije bio u obrom stanju, nisu tu čak razlog bile niti financije, nego klub nije imao viziju ni općenito a ni za mene kao pojedinca. Sve te godine u meni je tinjalo da se moram vratiti baš zbog ovih stvari. Super je i kada vidiš koliko to znači nekim suigračima koji nisu iz Zadra, a kako neće onda meni.
Otišavši iz Zadra, Mavra se priključio Šariću i Hezonji i s njima, u dresu Zagreba, osvojio naslov juniorskog prvaka Eurolige. Da li se već tada dalo naslutiti da su Dario i Mario NBA potencijal?
- Za Šišija apsolutno jer on je odskakao talentom i mentalno. Ja sam čak očekivao da će njegova karijera ići prema All-Star igraču a na kraju je ispalo da mu za to nedostaje atletizma. No, on se doista ne može žaliti na karijeru koju ima jer je vrlo bitan igrač u svakoj momčadi a i za postati All-Star igračem još ima vremena. Izvanserijski talent je bio i Hezonja, no ja ne bih htio ulaziti u to gdje je kod njega zapelo.
Kako se osjećao netko tko je osvajao trofeje za klub kada je čuo da je isti ugašen?
- Taj klub je imao neku dušu i šteta je što su ljudi koji su ga tada vodili zagrizli puno više no što su mogli. Nakon dvije godine enormnih ugovora bilo je jasno da je to put bez povratka.
Mavra je Zagreb napustio sa 18 godina, a sve do povratka u Zadar promijenio je puno klubova. Koliko je s tim dobio, a koliko izgubio?
- Više sam izgubio nego dobio. Nisam shvaćao što znači riječ strpljenje, da je to najbitnije u karijeri mladog igrača. Da je boljeg istrpiti neko vrijeme pa će ti se vratiti nego na svaku prvu reagirati sa "idem ja ća". S druge strane, upoznao sam puno igrača, trenera, klubova, doživio puno situacija, vidio dosta zemalja što također ima svoju vrijednost. No, ipak moram priznati da mi je to više odnijelo nego donijelo pa bih svakom mladom igraču savjetovao da se jedne sredine drži do krajnje granice, da tu odrasta i stoga mi se čini da Cibonin Roko Prkačin čini dobru stvar.
Ono što je za Mavru dobro ove sezone su dobri američki suigrači (Onuaku, Carter, Justice). Kako su oni doživjeli Tornadovu navijačku feštu?
- Za ovaj finale njih smo napalili prikazujući im video sa prošlogodišnjeg finala i slavlja navijača nakon naše pobjede nad Cibonom. Vidjelo im se na licima da su oduševljeni, a kada su im navijači na naplatim kućicama počeli skandirati "USA, USA" bilo im je jako drago. Kada smo svi mi ispred dvorane počeli pred navijačima nešto govoriti, Onuaku se digao na ogradu, a Carter se nije dao s mikrofona. Baš su se opustili, a Carter je pjevao "da te ne volim, bilo bi mi lako..." i na hrvatskom skandirao "ajmo ruke gore".
Valjda će sve to što su doživjeli biti dovoljan razlog i da se vrate u Zadar nakon ove pauze. Naime, s Amerikancima nikad ne znaš kada ih pustiš kući usred sezone.
- Budimo realni, njih za Zadar ništa emotivno ne veže, no s poslovne strane ni po njih ne bi bilo dobro da si zakompliciraju dobru situaciju u kojoj smo se našli svi zajedno. Uostalom, sve su to dobri momci, a i u redu je da netko tko poput Cartera ima četvero djece ode vidjeti obitelj. Inače, on je jedan od najboljih suigrača koje sam ikad imao. I košarkaški i ljudski, duša od čovjeka. Onuaku je pak svojom snagom, za hrvatske prilike, doista naša prevaga pod košem.
A u dobroj situaciji je i hrvatska reprezentacija koja se već plasirala na Eurobasket pa će preostale dvije utakmica u istanbulskom balonu, protiv Nizozemske (u subota) i Turske (u ponedjeljak) moći igrati rasterećeno.
- Nemamo imperativ pobjede, no pobjeđivati i dalje želimo - ističe Mavra prije polaska u Istanbul.
S obzirom na izostanak Ukića (pošteda) i Rogića (ozljeda), kao potencijalno startni razigravač Mavra će biti pod puno većim pritiskom nego obično. Hoće li to za njega biti opterećenje?
- Igrati košarku vam ne smije biti opterećenje. Pa gdje ćeš ljepšeg posla, zar ne?
Da, ali igranje za reprezentaciju nije posao kao što je to igranje za klub?
- Osim kada igrate za Zadar onda vam je oboje stvar ponosa. Premda je u košarci takva situacija da vam igranje u reprezentaciji tržišno ne donosi puno, jer se velika natjecanja igraju u rujnu, kada su ugovori već potpisani, no za reprezentaciju se igra zato što je to gušt, iz uvjerenja, za sebe i ljude. To je uvijek poseban osjećaj.
Ono što je u ovim pričama podudarno jest da je Dominiku njegov klupski trener ujedno i izbornik reprezentacije. A Veljko Mršić je jedan od rijetkih domaćih trenera velikih hrvatskih klubova koji je odlučio osloniti se na domaće razigravače.
- To jest slika povjerenja u Junakovića i mene, ali i želja da nas se i dalje igrački razvija.
