"Krešimir Ćosić bio je jedan od najkvalitetnijih ljudi koje sam ikada sreo i ja ga smatram svojim bratom." Tako je, biranim riječima, o hrvatskoj košarkaškoj legendi govorio Orrin Hatch (84), američki senator s najdužim stažem, od 1977.
- Ja ću se umiroviti krajem ove godine i zato sam odlučio da moje posljednje putovanje u inozemstvo bude upravo u čast osobe kao što je bio Krešo Ćosić - kazao je senator Hatch nakon pretpremijere dokumentarnog filma o Ćosiću kao čovjeku vjere i diplomacije koji je producirao Židovski informativno-obrazovni centar.
Ni za Tuđmana neću lagati
Projekcija je održana u kapeli crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana na Vrbanima, nakon čega nam je autor filma Kristijan Lepešić kazao:
- Hrvatskoj javnosti htjeli smo približiti dva aspekta Ćosićeva života koja nisu toliko poznata kao njegova sportska karijera.A u sportu Krešo je osvojio tri olimpijske, četiri svjetske i sedam europskih medalja među kojima su i jedno olimpijsko, dva svjetska i tri europska zlata.
- Na Brigham Young University Krešo je došao već kao vrlo poznat sportaš, osvajač olimpijskog srebra 1968. No on se u sve to upustio dosta avanturistički. Nije znao engleski niti išta o pravilima na jednom takvom crkvenom sveučilištu gdje su pušenje i alkohol strogo zabranjeni. Vidjevši, odlučio se vratiti se kući pa se uputio u zračnu luku iz koje su ga vratili predsjednik sveučilišta i trener. Rekli su mu neka si da priliku u smislu da se disciplinira - kazao je Lepešić i objasnio:
- Nakon toga Krešo je došao u kontakt sa znamenitim profesorom Nibleyem, čovjekom koji je govorio 18 jezika, s kojim se i sprijateljio. U njihovim razgovorima došlo je i do duhovnih promišljanja, a kada je pročitao Mormonovu knjigu, Ćosić je odlučio da je to put kojim treba krenuti. Bilo je to iznenađenje za mnoge, pa tako i za njegova trenera koji je kazao da će skočiti u jezero ako Krešo ikad pristupi Mormonskoj crkvi. Kada mu je Krešo rekao da se već krstio, a za to nitko nije znao, ovaj nije mogao vjerovati. Ćosić je otišao studirati u SAD iako za to nije dobio zeleno svjetlo kluba (Zadar) ni Saveza.
- Otišao je protiv njihove volje, a u socijalističku zemlju vratio se s novom religijom. Neki kući ponesu suvenir, a on je odlučio ponijeti nove vrijednosti što zahtijeva hrabrost - kazala je Ćosićeva kći Ana koja o ocu piše knjigu na temelju njegovih dnevnika.
- Ni tijekom studiranja ocu nije bilo lako. I tamo se morao boriti s predrasudama. O čemu je riječ, Ana je ispričala prepričavajući očeve citate:
- Premda ja nikad nisam bio član Partije, počelo se postavljati pitanje kako ja kao komunist mogu igrati na američkom sveučilištu pa sam i prozvan prvim komunistom koji je izabran u najbolju petorku sveučilišne košarke... Na utakmici u New Mexicu dočekalo me "malo veselje", puna dvorana s natpisima "Communist go home". Kad su me moji pitali je li me strah, odgovorio sam: "E, moj stari, nisi ti nikad igrao u Čačku ili Skoplju"... Htjeli su da pošto-poto kažem da nisam komunist. "Samo reci da nisi komunist i sve će biti u redu." A zamislite da ja to izjavim, a da oni napišu da sam ja protiv komunizma. Ajde ti to onda našima u SFRJ objasni. I doista, potvrđuje to i njegova supruga Ljerka, Krešo je pazio da nikad javno ne istupa protiv države i tadašnjeg režima. I sport i vjeru strogo je odvajao od politike kojom se nije htio baviti, no zato se ona bavila njime, o čemu govori i autor dokumentarca:
- Vlasti su bile uvjerene da se tu radi o nečemu drugom, a ne samo o vjeri i zato su ga pratili, pa čak i prisluškivali. Dakako, praćeni su bili i svi njegovi gosti iz SAD-a koje bi, kada bi s njima htio otvoreno porazgovarati, zamolio da izađu u šetnju jer je pretpostavljao da mu je i stan ozvučen. Životom pod povećalom (a "drugovi" su mislili da je on agent CIA-e) Krešo se nije dao smesti. Štoviše, neumorno je širio evanđelje u vrijeme kada je bio jedini član nove religije, kao njen osnivač na prostoru bivše SFRJ i prvi biskup. Uostalom, nije Krešo ni bio tip čovjeka kojega bi se dalo (is)koristiti.
- Nikada on ne bi dopustio da ga bilo tko na taj način instrumentalizira. Uostalom, i predsjedniku Tuđmanu, kada ga je ovaj naumio unovačiti u diplomaciju, kazao je: "Ni za koga pa tako ni vas neću lagati, no za državu ću sve učiniti."
Duhovit i duhovan čovjek
A tih godina Krešina rada kao ministra savjetnika u veleposlanstvu RH u Washingtonu dobro se sjeća i senator Hatch:
- Krešo je u ratnim godinama dao veliki doprinos afirmaciji Hrvatske. On je bio vječno nasmijan čovjek. Kada bi došao do mene u Senat, prošetali bismo hodnicima, a njemu bi prilazili novinari kojima je rado govorio o situaciji u kojoj se našla njegova zemlja. Zapravo, sjajno je predstavljao Hrvatsku. Zbog prijateljstva s Ćosićem nas nekolicina senatora bili smo spremni podržati tu stranu priče, pomoći da SAD uspostavi dobre diplomatske odnose s Hrvatskom, da se ukloni embargo na oružje i da se što prije okonča rat u Hrvatskoj.Hatch je bio uz Krešu i u danima kada se naš genijalni košarkaš opraštao od ovog svijeta.
- Posjetio sam ga u bolnici kada više nije mogao govoriti, ali znao je da je došao prijatelj. Kada sam mu rekao koliko mi je stalo do njega i koliko je napravio za svoju zemlju, potekle su mu suze.Osim njegovih američkih prijatelja i kćeri mu, u filmu govori i Krešina supruga Ljerka koja iznosi i neke osobne detalje:
- Krešo je bio duhovit i duhovan čovjek koji je s lakoćom komunicirao s ljudima. Kod kuće je bio odličan otac i malo manje dobar suprug, ali samo u smislu onoga osjećaja da je zbog svojih brojnih obveza bio nedovoljno naš.Kći Ana, autorica knjige koju sljedeće godine s nestrpljenjem iščekujemo, zapitala se pak:
- Otac bi 26. studenog proslavio 70. rođendan i ja se često zapitam što bi on u ove 23 godine, koliko ga nema, sve napravio. Ne znam što bi napravio, ali znam da bi to bilo puno.
Sjajan čovjek i sportaš.