Pobijedivši Marina Čilića u tri seta i osvojivši Wimbledon osmi put u karijeri, Roger Federer upisao se u još jednu rubriku rekorda kao najveći u povijesti svojeg sporta. Čovjek s kojim je do tada dijelio broj trofeja u All England Clubu bio je, također kao i Federer u vrijeme dok je sam vladao svijetom tenisa – nepobjediv.
U jednoj rubrici ipak ga nije nadmašio, niti ima više vremena za to... Pete Sampras jedini je u povijesti šest puta zaredom završavao godinu na prvom mjestu ATP ljestvice (1993.–1998.). Š
vicarac je stao na četiri uzastopne godine. U odnosu na Samprasa Federer ima ipak više ukupnih tjedana na broju 1 (302–286), ali i više osvojenih turnira, Grand Slam i ostalih (Federer 93/19, Sampras 64/14).
Pete Sampras tek se nekoliko puta pojavio na teniskim turnirima na Touru nakon završetka karijere. Danas mu je 45 godina, živi u Los Angelesu, a karijeru je praktički završio dan nakon 14. titule na Grand Slam turnirima (US Open 2002.) iako je tek godinu dana poslije službeno objavio kraj.
Iako sad zna ponekad odigrati neki ekshibicijski meč, draži mu je golf koji mu pomaže da održi figuru. “Nastojim ostati fit. Idem gotovo svakog dana u teretanu, imam dva sina od 11 i 14 godina, s njima provodim vrijeme”, kaže Sampras.
S 40 milijuna dolara zarađenih na turnirima, ne računajući jamčene ugovore, “Pistol Pete” zaista se ne mora brinuti za stare dane. Neposredno uoči finala Wimbledona dao je jedan od rijetkih intervjua za francuski sportski list L’Equipe u kojem je govorio o danima karijere, suparnicima, ali i današnjim igračima...
Pete, na što ste danas najviše ponosni?
– Na to što sam tako dugo ostao na vrhu, rekao bih. Naravno, tu je i sedam wimbledonskih trofeja.
Tko vam je bio najteži suparnik?
– Na prvom mjestu naveo bih Agassija. Zato što me, kad bi bio u dobroj formi, mogao pobijediti čak i kad igram sasvim dobro (Sampras je pobijedio u 20 od ukupno 34 međusobna meča, op. a.). I kad budem imao 60 godina i kad se budem prisjećao svoje karijere, Andre će od svih suparnika imati najvažnije mjesto u sjećanjima zbog respekta koji smo imali jedan prema drugome. A
Najzabavniji tenisač s druge strane mreže?
– Hmm... Dobro pitanje. O, Bože, moram dobro kopati po svojoj memoriji. Joj, da! Govori li vam nešto ime Cassio Motta (Brazilac, 48. na svijetu 1986.)? Cijelo bi vrijeme gestikulirao, stalno bi se smijao i bilo je zapravo jako smiješno igrati protiv njega.
A najluđi suparnik?
– Oh! Pa je li ovaj intervju test pamćenja? Sjećate li se Alexandra Volkova? Supertalentirani igrač koji je u svakom trenutku mogao planuti.
Najglasniji?
– Mislim da je Safin volio uživati, zar ne? Nije bio sramežljiv tip niti ga je trebalo nagovarati na party, ha ha!
Postoji li neki igrač s kojim ste izgubili kontakt, a voljeli biste ga opet vidjeti?
– Opet bih spomenuo Borisa Beckera. Dobro smo se slagali. Poštovali smo jedan drugoga, bez sumnje i zato što smo vodili epske dvoboje na terenu.
Postoji li trenutak koji vam je promijenio život?
– Možda moja prva pobjeda na US Openu. Imao sam devetnaest godina, došao sam niotkuda, samo mladi Amerikanac koji se probijao.
Trenutak kad ste se osjećali najusamljenije?
– A, to je lagano pitanje. Dan kad sam na terenu broj 2 u Wimbledonu izgubio od Georga Bastla (2002., Švicarac je tada bio 145. igrač svijeta). Bio sam izgubljen. Pokušavao sam si naći novog trenera. Osjećao sam se strašno usamljenim.
Trenutak najveće ljutnje na terenu?
– U Stockholmu 1998. izgubio sam od Stoltenberga u 1. kolu (7-6, 4-6, 6-4).
Najveća fešta nakon neke velike pobjede?
– Uh, nisam baš bio za neka tulumarenja, više za druženja s prijateljima. Ali sjećam se jedne duge noći nakon pobjede u Wimbledonu protiv Agassija 1999. Bilo je kasno popodne, a ekipa mi je počela dolaziti u apartman, cijelu noć smo se družili.
Koji vas igrač sada najviše oduševljava?
– Roger Federer, naravno. Njegovi su udarci slični mojima, bez obzira na to što smo različiti tipovi igrača. Ja sam više rješavao kroz prvi i drugi udarac nakon servisa, ali mislim da su nam bekhend i paralele vrlo slične.
