Sedmi dan u lipnju za obitelji Petrović uvijek je težak jer tog dana ovaj je svijet napustio njihov sin, brat i stric. Sada je bilo još emotivnije jer se obilježavalo 20 godina otkako je svojom smrću Dražen postao besmrtan.
S vijencima i svijećama jučer su na Mirogoj prošetali zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, doministar sporta Petar Skansi, predsjednik HNS-a Davor Šuker, predsjednik Dinama Mirko Barišić, Ljerka Ćosić, supruga pokojnog velikana Krešimira...Njih su dočekivali Draženova majka Biserka i brat Aco koji je zapalio i jednu svijeću za Stojka Vrankovića koji nije mogao doći iz Miamija. Svi hodočasnici mogli su pored Draženova groba primjetiti novost - grobnicu obitelji Petrović. I nju je projektirao Đivo Dražić, arhitekt koji je radio vječni mirogojski spomen.
Bandić nam je rekao da na Mirogoj jučer nije došao samo kao gradonačelnik grada u kojem je Dražen Petrović jedan od najvećih brendova, već i kao prijatelj obitelji Petrović.
– Dvadeset godina smo Aco i ja bili susjedi, on se odselio, no peseki nam se i dalje ponekad sretnu – pokušao je Bandić okrenuti na šalu.
Kada je stigao Davor Šuker majka se odmah prisjetila kako je 1994. legendarni golgeter na Mirogoj doveo Diega Maradonu. Za majku je to bio vrlo snažan doživljaj.
- Maradona mi je rekao: "Nemojte biti tužni, Dražen će živjeti vječno".
Vanni su navirala sjećanja
Šuker se pak prisjetio gdje ga je zatekla tužna vijest o Draženovoj smrti:
– Bio sam u El Puerto de Santa Mariji, u Banco Atletico i vijest sam triput provjeravao. Još otad u meni su ostali tragovi te tragedije, a kada sretnem gospođu Biserku nekad se na račun svega što je prošla nasmijemo, a nekad zaplačemo.
Kada je vidjela da je dan prije cijela nogometna reprezentacija došla na Draženov grob, to je odlučila učiniti i popularna pjevačica Vanna. Navirala su sjećanja:
– Zamislite, Mateo Kovačić ima manje godina nego što nema Dražena. A sjećam se kada su Cibonine pobjede bile praznici, a porazi tragedije. S obzirom na to da sam tada živjela u Koprivnici, sjećam se i toga kako su moji roditelji išli na doček cibosa koji su se iz Budimpešte vraćali s peharom prvaka Europe, a ja sam bila ljutita što ne idem jer sam morala u školu. Sjećam se i oproštaja od Dražena u Ciboninoj dvorani kada je puno gledalište 20 minuta pljeskalo mrtvom Draženu.
Kao prvi govornik za vrijeme muzejskog dijela obilježavanja 20. godišnjice, Antun Vrdoljak je u svom romansiranom stilu kazao:
– Ja o Draženu ne mogu govoriti bez suza. Ima gubitaka koji se ne daju nadoknaditi, kao što postoje legende koje se ne mogu zaboraviti. Zamislite, takav igrač pitao me što je s njegovom obvezom prema Hrvatskoj vojsci. Neću nikad zaboraviti nastup u Atlanti kada smo se svi sramili jer smo, gubeći tijesno sve utakmice, bili deveti. Pitam Kukoča što se događa, a on mi kaže: "Dražen je stalno prvi izlazio na teren, a mi sada izađemo, a njega nema. Svi ga čekamo, ali on ne dođe i mi izgubimo." Ja ću Draženu reći sve što ste vi ovdje rekli jer ću ga prvi vidjeti, meni su 82.
Izbornik reprezentacije tada je bio Petar Skansi. On nije išao ispravljati šjor Tončija da je Hrvatska u Atlanti bila osma već je izrekao riječi koje su Draženovu majku najdublje dirnule:
– Biserka, smisao života koji si ti našla veliki je poticaj. Dražen živi vječno zahvaljujući tebi i zato ti hvala.
Psiha važnija od taktike
Skansi je bio izbornik kada je Dražen osvojio jedinu medalju za Hrvatsku, olimpijsko srebro u Barceloni:
– Nikad mi nije bilo lakše voditi neku momčad. Ja sam najmanje zaslužan za taj uspjeh jer su dečki imali izniman domoljubni naboj. Dražen i dečki tada su mi dokazali da je psiha važnija od tehnike i taktike. Dražen je iz NBA čak došao sa skrivenom idejom da možemo pobijediti i Dream Team. Taj najveći uspjeh zapravo je bio svojevrsni početak kraja hrvatske košarke, što je koincidiralo s Draženovom smrću. Zbog snage ličnosti i radnih navika u svom DNK, veći je nedostatak bio što svih ovih godina nije prisutan nego što nije igrao.
Na Skansijeve riječi nadovezao se njegov tadašnji pomoćnik Aco Petrović poslavši indirektnu poruku današnjim hrvatskim reprezentativcima, pa i onima koji otkazuju, da naprave iskorak, osvoje medalju i vrate nam osmijeh na lice.
– Izbornik sam u drugoj zemlji, no poručio bih našim reprezentativcima da je Dražen na kvalifikacije za EP došao s parcijalnom rupturom ligamenata koljena. Kad smo ga pitali zašto to čini, zašto se ne odmara, kazao je: "Odmarat ću se nakon karijere, moram košarci vratiti što mi je dala."
Nažalost, Dražen se počeo "odmarati" prerano, no zato je njegova majka neumorna u čuvanju uspomena. Puna ideja i energije, iskoristila je priliku i zamolila gradonačelnika Bandića i predsjednika Cibone Lovrića da urede okoliš i urede dvoranu koja nosi Draženovo ime.
>> Bandić o Draženu: Samo najveći umiru dvaput
