Bila je srijeda, 16. travnja 1980. godine, kada je započela jedna velika sportska era o kojoj se i danas priča. Te srijede u Sportskoj dvorani u vukovarskoj gradskoj četvrti Borovo naselje igrana je finalna utakmica Kupa Jugoslavije u kojoj su se sastali Cibona i sarajevska Bosna.
Nitko nije ni sanjao da će baš ta utakmica odrediti dalju sudbinu zagrebačkog kluba koji je poslije toga tri puta osvojio prvenstvo Jugoslavije i osam puta Kup, 19 puta prvenstvo Hrvatske i sedam puta Hrvatski kup, ali i dva naslova prvaka Europe, dva Kupa pobjednika kupova, Kup Radivoja Koraća te 2014. ABA ligu.
S jedne strane parketa bila je mlada momčad Cibone koju je sastavljao i selektirao Mirko Novosel razmišljajući o budućnosti i daljim uspjesima.
O njihovim godinama dovoljno govori i to da je kapetan Andro Knego imao tada samo 23 godine, a uz njega su najvažniji igrači bili Aleksandar Petrović i Mihovil Nakić kao i Pavličević, Despot, Ušić…
Cibona je na tu utakmicu došla kao svojevrstan autsajder s obzirom na ne baš zadovoljavajuće rezultate kluba te godine.
S druge strane, sarajevska Bosna bila je predvođena asovima poput reprezentativaca Mirze Delibašića, Žarka Varajića i Ratka Radovanovića, a igrali su u njoj i već proslavljeni Benaček, Zrno…
Bosna je tada bila prvak Europe, a nekoliko dana prije studenti su osvojili i prvenstvo Jugoslavije. Vodio ih je Bogdan Tanjević.
– Bila je to utakmica nad utakmicama! Dvorana u Vukovaru otvorena je 1978. godine, a dvije godine kasnije u njoj je održan finale Kupa. Prošlo je otad 40 godina, a to je i dalje najveća utakmica igrana u Vukovaru. Nitko nije ni sanjao da će upravo ta utakmica biti početak velikih uspjeha Cibone kojima smo kasnije svjedočili – kaže tadašnji tehnički direktor KK Borova Vladimir Narančić.
Vukovarska sportska dvorana tada je imala 2000 mjesta, ali je u dvorani bilo i više od 3000 gledatelja. Stajali su gdje god je to bilo moguće. Stoga je unutar dvorane bilo izuzetno vruće i sparno, uz pravu latinskoameričku atmosferu.
U Vukovar su na utakmicu došli navijači Cibone koja je organizirala konvoj od jedanaest autobusa, ali i Bosne. Ciboninim navijačima pridružili su se i navijači iz Vinkovaca i okolice pa se procjenjuje da je Cibona imala podršku više od tisuću vatrenih navijača.
Početku utakmice prethodile su nemile scene, došlo je do okršaja navijača u kojem su korišteni i noževi te je jedan navijač Bosne u tom obračunu smrtno stradao.
– Imali smo velik problem zbog ulaznica jer dvorana nije imala potreban kapacitet. Ulaznice su bile davno prodane, ali smo iz Sarajeva stalno dobivali nove zahtjeve za ulaznice, kojih jednostavno više nije bilo. To je bilo i očekivano jer je s jedne strane igrao aktualni prvak Europe predvođen vjerojatno jednim od tada najboljih košarkaša Mirzom Delibašićem, a s druge strane bila je vrlo jaka momčad Cibone, koja je pet godina kasnije postala prvak Europe – prisjeća se Narančić.
S obzirom na ulog, utakmica je bila iznimno čvrsta, borbena i puna nervoze.
Bosna je zadnji put vodila rezultatom 29:27, poslije čega cibosi više nisu ispuštali vodstvo. Pri kraju utakmice prednost cibosa iznosila je i 13 koševa, ali u samoj završnici Bosna je smanjila zaostatak na šest koševa – 68:62. Bio je i konačni rezultat finala jer u zadnje dvije i pol minute nije postignut koš i slavlje vukova moglo je početi.
Cibona je nadigrala Bosnu, a u presudnim trenucima i nadskakala sarajevske centre, što je na kraju i prevagnulo.
– Za takav se dan živi. Kada imate takve navijače, kada vjerujete u sebe i kada se tako borite, morate pobijediti, ne možete igrati loše. U takvim utakmicama, protiv takvih suparnika, pamet nije dovoljna ako ne odlučite i srce ostaviti na parketu. Eto, zato smo pobijedili, zato slavimo... – rekao je poslije utakmice Novosel.
Najefikasniji u momčadi Cibone bili su Nakić s 20 i Petrović s 18 koševa, ali je istinski junak finala svakako bio kapetan Andro Knego. Igrao je gotovo cijelu utakmicu s povezom na licu zbog slomljene čeljusti radi čega je trpio i jake bolove. Knegi je čeljust slomljena na treningu i radi toga sedam dana nije ništa jeo zbog bolova.
Primao je samo infuziju. Samo osam sati prije utakmice prvi je put pomaknuo čeljust. Ali, nije ni razmišljao o tome da ne nastupi na utakmici iako je bio vidno izmučen i s nekoliko kilograma manje radi svega te što je time riskirao i težu ozljedu, a onda i višemjesečni oporavak. Nije ga uplašilo ni to što je za suparnike imao Radovanovića i Varajića s kojima se sve vrijeme “tukao” i “hrvao”.
– Andro je tada igrao sa slomljenom čeljusti i bandažom na licu. Nitko nije smio znati da je u tako strašnom stanju. Mirko Novosel kao trener rekao je da bez Knege nemamo nikakve šanse. Morao sam ga osposobiti kako znam i umijem. Eh, da su centri Bosne znali da bi jedan malo jači udarac poslao Knegu u bolnicu, tko zna što bi se dogodilo – rekao je tadašnji liječnik Cibone dr. Ivan Fattorini prisjećajući se utakmice u Vukovaru.
Sve poslije te utakmice sada je već daleka povijest. Cibona tada ne samo da je osvojila Kup Jugoslavije nego je već započela i dodatno jačanje momčadi. Dres vukova ubrzo nakon toga obukao je i Krešimir Ćosić, a poslije njega i Dražen Petrović. U međuvremenu su momčad pojačali i igrači poput Cvjetićanina, Arapovića, Čuture…
Rezultat svega je niz naslova i velikih uspjeha koji je započet u Vukovaru. Toga 16. travnja 1980. momčad Cibone su činili: Nakić (20 koševa), Petrović (18), Knego (12), Despot (10), Pavličević (6), Ušić (2), Gospodnetić, Becić, Akik, Sikirić, Uzelac i Dogan. Trener je bio Mirko Novosel.
