I prije četvrtfinalne utakmice s Litvom ili Slovenijom, u kojoj bi
pobjedom mogle biti poništene sve hrvatske pogreške možemo već sad
ustvrditi da je nastup naše reprezntacije bio veliko razočaranje za sve
ljubitelje košarke u Hrvatskoj. Samo na trenutke naši su igrači
pokazali onu kvalitetu koju neosporno imaju, ali "crne rupe" u igri i
nedostatak kontinuiteta od njih su napravili onu poslovičnu kravu koja
daje dobro mlijeko, ali onda se ritne nogom u kantu i sve to prolije.
Ako igrači mogu, ali ne uspijevaju, kriv je izbornik. Ili nije? Ne
treba zaboraviti da je Jasmin Repeša upao u situaciju koja već odavno
nije idealna, da je njega zapalo da vadi kestenje iz vatre i to
"krojeći od donijetog materijala".
Suočen s tankim igračkim kadrom nakon razvikanog otkaza četiri jaka
igrača, kao izbornik je pokazao umijeće i neke je rupe u momčadi sjajno
pokrio, imajući hrabrosti da u vatru baci neiskusnog Baraća koji se,
nakon nesnalaženja kad je prvi put ušao u igru, u svim kasnijim
utakmicama pokazao više nego dostojnim ukazanog povjerenja. Također,
poveo je i Rozića koji se pokazao jako korisnim i u napadu i u obrani.
A većina mana njega kao trenera i stratega također ima svoje uzroke za
koje on uglavnom ne snosi krivnju.
Ne zaboravimo da je Repeša ostao sam jer se odabrani pomoćnik Anzulović
morao posvetiti radu u novom klubu. Zbog te kadrovske oskudice moglo se
dogoditi da npr. Izrael uopće ne bude skautiran i da u prvoj utakmici
drugog kruga, koja je mogla donijeti samopouzdanje u igri i manji
pritisak u sljedećim okršajima, počnemo tonuti i nizati niz poraza,
unatoč poznatim igračkim imenima od kojih se očekivalo više.
A oni od kojih se najviše očekivalo nisu dali sve dijelom i zbog toga
što su ta očekivanja bila nerealna. Ne treba zaboraviti da je većina
naših igrača formativni period provela u klubovima koji su ili služili
kao kanta za napucavanje (Split, Zagreb) s tek pokojom pobjedom koja bi
predstavljala svjetlo na kraju tunela, ili u klubovima koji su zbog
svojih ograničenja bili prisiljeni zadovoljiti se tek domaćim Kupom,
ulaskom u finale domaćeg/jadranskog prvenstva ili eventualnim plasmanom
u drugi krug međunarodnih matjecanja (Zadar, Cibona).
Nakon odlaska u inozemstvo, malo tko se uspio nametnuti kao nositelj
igre u svom novom klubu i u ovoj reprezentaciji Tako smo dobili
igrače koji su spremni izaći na teren i odraditi svoje, pa što bude -
bude, a užasno nam nedostaju igrači koji su spremni u prelomnim
trenucima iskoristiti svoje ruke i noge, srce i mozak, i zapeti onoliko
koliko je potrebno - da iščupaju pobjedu, a da pored htijenja imaju i
znanje za to.
U našem trenutnom sastavu takvo iskustvo ima samo Marko Popović,
koji je "na mišiće" donio Zadru pobjede protiv Zvezde i Maccabija u
ljubljanskom final four Goodyear lige. Zbog toga nam od četvorice
odsutnih najviše fali Vujčić, upravo zbog tog pobjedničkog iskustva
kojim može za sobom povući ostatak momčadi. Bez njega "lokomotiva" je
jedino Pop i njegovo zadarsko ludilo, a dometi ekipe koja živi i umire
s dosezima jednog ispucavača trica nužno su ograničeniji nego što je
nama potrebno.
Planinić, pak, po svojoj individualnoj uspješnosti/neuspješnosti
podsjeća na Žarka Paspalja, još jednog sjajnog igrača neospornog
talenta i znanja koji se u malo koju momčad uspješno uklapao, i kakav u
svakom sustavu igre predstavlja "izbočinu na putu" koja tijek napada
može poremetiti koliko i pospješiti.
Dok u obrani naši reprezentativci još uspijevaju manje-više pružiti
potrebno i od trenera zahtijevano, u napadu se, čim protivnici zaigraju
malo jaču obranu, iskazuje katastrofalan nedostatak hrabrosti i
koordinacije, za što se ne može potpuno optužiti trenera, ali je očit
nedovoljan trud u krpanju tih rupa. Osloniti se na koševe iz kontre
može biti korisno u jednom periodu utakmice, ali to ne može biti
osnovna strategija.
Izrađeni napadi – mi ih nismo baš mnogo vidjeli, a ako netko može
nabrojati barem dva para naših igrača koji su spremni odigrati
pick-and-roll, neka to i nama kaže, pa da ih pogledom potražimo, jer
uočljivi nisu.
No, što je tu je, Repeša radi onako kako radi, i radi to s onima koje
ima i ostaje nam nada da u četvrtfinalu od onih šest momčadi koje pored
sedme Španjolske idu u kvalifikacije za Peking nećemo baš mi biti ona
prekobrojna osma, makar je dvojbeno zaslužujemo li taj plasman onim što
smo na parketu pokazali.
Ne baš sretno posložen sustav natjecanja je takav, i ova momčad koja bi
s još godinu dana iskustva svakako imala što za reći u Pekingu, i
konačno vratiti Hrvatsku u gornji dom europske i svjetske košarke, mora
ovakva kakva je sad taj Peking pokušati izboriti. Nada umire posljednja
i iznenađenja su uvijek moguća, a nakon ovih neugodnih u posljednje tri
utakmice valjda je vrijeme i za koje prijatno.
