Španjolska je godinama nakon smrti generala Francisca Franca, koji je tri i pol desetljeća vladao zemljom, bila ni na nebu ni na zemlji. Proces prijelaza iz diktature u demokraciju nije išao lagano, početkom 80-ih prošlog stoljeća zemlja je bila u političkim previranjima, opterećena krvavim bombaškim napadima separatističke ETA-e koja je tražila nezavisnost Baskije i neuspjelim pučevima poput onog 23. veljače 1981. Tada je naoružana skupina predvođena pukovnikom Antoniom Tejerom, koji je sa sobom poveo 150 najodanijih vojnika, banula u parlament u pokušaju da sruši još mladu demokraciju i na vlast dovede vojnu huntu.
Hicem iz pištolja brkati pukovnik zaprijetio je zastupnicima koji su u parlamentu izglasavali povjerenje novom premijeru, istodobno su na ulice Valencije izašli tenkovi, a vojska je zauzela civilne institucije u gradu. Puč je propao, a “kamaradi” su okrenuli leđa Tejeru kada je kralj Juan Carlos vojsci naložio da se ne miješa.
Nije stigao do zračne luke
Bilo je to vrijeme opće nesigurnosti u Španjolskoj, mnogi kažu i kaosa, ali u isto vrijeme mnogi su bili zabavljeni dramatičnom završnicom nogometnog prvenstva u kojoj je osam kola prije kraja unutar šest bodova bilo stisnuto šest momčadi. Dan prije nego što je Tejero banuo u parlament, Barcelona je igrala 1:1 s Betisom i zadržala se na dva boda zaostatka za vodećim Atleticom dva tjedna prije njihova okršaja na stadionu “Vicente Calderón” u kojem se trebalo odlučiti o naslovu. Predvođena sjajnim Enriqueom Castrom Gonzálezom znanim kao Quini, do tada s 18 golova uvjerljivo najboljim strijelcem lige, Barca je euforično čekala utakmicu odluke. Ljeto prije Quini je u transferu vrijednom 85 milijuna pezeta (tada u nogometu ogromnih 1,2 milijuna dolara) došao na Camp Nou. Njegov Gijon, u kojem je stekao status legende zahvaljujući 214 golova u 12 sezona, ispao je iz lige, ali je on ponovo bio prvi strijelac Primere. Mnogi su rekli da je stigao nekoliko godina prekasno, pogotovo što je Quini već bio u zreloj dobi (31), ali legendarni klupski predsjednik Josep Lluís Núñez, najzaslužniji za ono što Barcelona danas predstavlja, nije se obazirao na kritike.
U uvertiri prije odlaska u Madrid 1. ožujka na Camp Nou Hercules je razbijen čak sa 6:0. Quini je na toj utakmici zabio dva gola, a potom krenuo u zračnu luku dočekati suprugu i djecu koji su bili u posjetu obitelji u Asturiji. No, u zračnu luku nikada nije stigao. Iduće jutro alarmirana je policija, a već nekoliko sati nakon što je vijest o Quinijevu nestanku objavljena, nepoznate su osobe nazvale redakciju La Vanguardije i skoro navele policiju na krivi trag. Predstavili su se kao Batallón Catalano-Español, još jedne revolucionarne stranke, te poručili kako su oteli nogometaša jer ne žele da “separatistički klub osvoji ligu”. Par sati kasnije uslijedio je novi poziv, tada od muškarca koji se predstavio glasnogovrnikom skupine PRE zatraživši 350 milijuna pezeta (oko pet milijuna dolara) otkupnine.
– Quini nikad nije imao veze s politikom, a ako je otet zbog novca, pa u Španjolskoj je barem 50 tisuća ljudi bogatijih od njega – bio je očajan otac igrača.
I u svlačionici Barcelone zavladao je očaj. Potpredsjednik Barcelone Nicolau Casaus izjavio je kako je za Quinija “spreman dati i život ako treba”, dok je dva dana prije ključne utakmice na “Calderónu” zvijezda momčadi Bernd Schuster čak odbio igrati.
– Uz noge, imam i srce. Samo želim da se Quini vrati – izjavio je.
Iako nikada nije službeno potvrđeno, i danas se špekulira da je zapravo Schuster bio meta. Ali, zbog naravi Nijemca, a slovio je za drznika s kojim je nemoguće izaći na kraj, otmičari su za žrtvu izabrali ništa manje slavnog, ali povučenog Quinija.
Vodstvo lige nije imalo razumijevanja i naložilo je Barceloni da igra utakmice u terminu u kojem su i predviđene. Poraz od Atletica bio je očekivan, tada nitko u klubu nije razmišljao o nogometu.
U neizvjesnosti su prolazili tjedni, mnogi su već izgubili nadu da će nestalog nogometaša ikad više vidjeti živa kada su se 23. ožujka, tri tjedna nakon nestanka, nepoznati muškarci obratili Joséu Ramónu Alexanku, Quinijevu suigraču i bliskom prijatelju, tražeći da klub plati 100 milijuna pezeta (milijun i pol dolara) za njegov život. Novac je, kako su tražili, trebao biti uplaćen na račun jedne švicarske banke. Dva dana kasnije, kada je došao u Ženevu pokupiti dio novca, jedan od otmičara imenom Victor Manuel Diaz Esteban uhićen je i odmah je propjevao. Otkrio je da su nogometaša pod prijetnjom oružjem strpali u kombi i odvezli u podzemnu garažu u ulici Jerónimo Vicens u Zaragozi.
Otmičar bio navijač Barcelone
Motiv otmice nije bio ni politički ni klupski obojen, Quini nije bio žrtva zaslijepljenih revolucionara kako su mnogi špekulirali, dvojica nezaposlenih mehaničara i zaduženi električar jednostavno su trebali novac. Bili su amateri bez plana, nepripremljeni do te mjere da čak nisu imali ni ideju koga kontaktirati za otkupninu sve dok im Quini nije dao broj svoga doma. Vjerojatno su bili i nesvjesni onoga u što su se upleli. Najgore od svega bilo je što je barem jedan od otmičara (koji je to priznao Quiniju) bio navijač Barcelone!? Policija je pronašla oteta igrača na spomenutoj adresi nakon što su se otmičari predali bez otpora i odmah ga prebacila u Barcelonu. Stigao je dva i pol sata nakon ponoći, ali čekala ga je oduševljena svjetina, više od dvije tisuće navijača. Bio je vidno zapušten, obrastao u bradu i iscrpljen, u 25 dana uzništva izgubio je deset kilograma.
Za razliku od Johana Cruijffa koji je pobjegao glavom bez obzira iz Barcelone nakon neugodnog iskustva tri godine prije kada su mu maskirane osobe upale u obiteljsku kuću i vezale mu obitelj, a njega pokušale oteti (zbog je šoka propustio i SP 1978.), Quini je odmah htio natrag na travnjak. Ni mjesec dana nakon oslobađanja vratio se u momčad, a iako Barceloni u prvenstvu više nije mogao pomoći (u četiri utakmice dok je on bio u zatočeništvu njegovi su suigrači osvojili samo jedan bod, a naslov je na kraju pripao Sociedadu), u Kraljevu kupu bio je prevaga. U dvije utakmice polufinala protiv Athletica iz Bilbaa zabio je dva gola i još dva u finalu protiv svoga Gijona. Iako im možda to i nije bila namjera, otmičari su skupo koštali Barcelonu, vjerojatno je i ostavili bez naslova, zbog čega je klub tražio 35 milijuna pezeta odštete.
Quini, pak, otmičarima nije zamjerio, kod njega se razvio stockholmski sindrom, odnosno emotivna povezanost s otmičarima. Nije podigao građansku parnicu protiv njih niti je uzeo odštetu od pet milijuna pezeta koja mu je kasnije dodijeljena, a o otmici je nerado govorio. Prije nekoliko godina, kada ga je jedan novinar pitao o zatočeništvu, kratko je rekao:
– Nemojte ništa loše napisati o njima, dobri su to ljudi. Život je težak i svatko zaslužuje drugu priliku.
U siječnju 1982. Quinijevi su otmičari osuđeni, svaki od njih dobio je 10 godina, a samo pet dana nakon presude Barcelona je zabila 3000. gol u ligi. Strijelac je, naravno, bio Quini.
Pet puta osvojio je Pichichi, trofej namijenjen najboljem strijelcu lige. S 219 prvenstvenih golova u dresovima Gijona i Barcelone, osmi je strijelac u povijesti Primere. Preživio je otmicu, prebolio rak grla, a skončao je u 69. godini, dva dana uoči 27. godišnjice svoje otmice, od srčanog udara.
