Vaterpolisti Mladosti zaustavljeni su u četvrtfinalu ovogodišnjeg Eurokupa. O tome tko je bolji između našeg doprvaka i grčkog Vouliagmenija na kraju je odlučivao rulet peteraca (9:8), no mladostaši, po nama, uopće nisu smjeli dopustiti da se nađu u takvoj situaciji. Morali su stvar riješiti i prije peteraca...
– Nije to trebalo biti tako. Mladost nije trebala ispasti jer ima kvalitetnije igrače – kaže legendarni vaterpolist Mladosti Zlatko Šimenc (82), bivši profesor vaterpola i osvajač olimpijskog srebra iz Tokija 1964.
Slijedi turnir Regionalne lige
Razlog zašto smo razgovarali sa starim Šimencom bit će vidljiv poslije. Sad spomenimo to da je kao jedan od uzroka neuspjeha svojih žabaca trener Zoran Bajić naveo izostanak dvojice ljevorukih igrača: Konstantina Harkova koji je pri padu ozlijedio zglob desne ruke (slomljena mu je skafoidna kost) i Ante Viskovića, koji je na utakmici s Jugom dobio udarac u oko. I dok Harkov, koji će ubuduće rusku reprezentaciju zamijeniti hrvatskom, nosi gips, Viskovićeva ozljeda (osim što izgleda loše) nije toliko teška. Splitsko pojačanje u Mladosti vratit će se u sastav za završni turnir Regionalne lige, koji se u subotu i nedjelju igra u Zagrebu, pa se pitamo nije li ga se moglo, uz određeni oprez, ubaciti u vatru već u Ateni, kad je već riječ o toliko važnoj utakmici za Mladost.
U povijesti hrvatskog vaterpola bezbroj je primjera kad su igrači zbog važnosti neke utakmice igrali i nezaliječeni ili pak (lakše) ozlijeđeni. Zlatko se sjetio jedne takve:
– Ne znam više koja je to točno utakmica bila, ali bilo je to u Kupu prvaka, važan dvoboj za Mladost u jednoj od onih godina kada smo četiri puta osvajali kontinentalni vrh. Imao sam ozlijeđeno rame lijeve ruke, pa tom rukom praktično nisam mogao plivati. No tom bih se rukom primio za suparnika, a desnom dodavao i šutirao. I pobijedili smo.
Sličnih primjera bilo je još, s manjim su ozljedama (tipa uganut ili čak slomljen prst) igrali i Zlatkov sin Dubravko, potom Bonačić, Rudić, Bebić, Hinić, Bukić, Joković, Bušlje, Pavić... da se prisjetimo samo nekih.
Sišao s nosila i odigrao finale
Mile Smodlaka igrao je za Jug i hrvatsku reprezentaciju i kad je imao visoku temperaturu i kad je muku mučio s ozljedama ili bolom u leđima. Nikad nije prigovarao, a toliko je puta primio blokadu da bi unatoč ozljedi pomogao suigračima. Možda i najdrastičniji slučaj bio onaj nedavno preminulog legendarnog braniča Mladosti i (tadašnje) reprezentacije Ive Trumbića. Kod prvog osvajanja Kupa prvaka, 1967. godine, njemu je u prvoj finalnoj utakmici s bukureštanskim Dinamom u Zagrebu napukao bubnjić u uhu. No napravili su mu uložak, pa je igrao i u uzvratnoj utakmici. A na OI u Meksiku 1968. sišao je s bolničkih nosila i odigrao finale do kraja.
Ovo nije poziv da treneri guraju u bazen ozlijeđene igrače, nego podsjećanje da u sportu ponekad treba stisnuti zube. Inače ništa od uspjeha. Kome to ne odgovara, neka se lijepo bavi uredskim poslom...
Naravno da je trebalo. Pa, igralo se i s težim ozljedama, ovo su bile samo modrice. Ionako će u subotu igrati...