U tenisu je stanka i teniski se turniri neće igrati do 13. srpnja, ali kada bi se igralo, Ivo Karlović bi slavio mali jubilej: 20 godina profesionalne karijere.
Tako su barem zabilježili na službenoj ATP stranici, uzimajući 2000. kao početnu godinu kada je danas 41-godišnji Zagrepčanin ušao u svijet profesionalnog tenisa.
Tada je, naime, Ivo postigao dvije pobjede u Davisovu kupu, a time je knjiga pobjeda na elitnom ATP Touru otvorena. Do danas je odigrao čak 710 mečeva i u sučeljavanjima s najboljim tenisačima svijeta ima pozitivnu bilancu: 369 pobjeda i 341 poraz.
Zbog njegove upornosti, ustrajnosti i borbenog duha, Karlović ima mnogo štovatelja u Hrvatskoj, ali i diljem svijeta. Bio je 14. tenisač svijeta (u kolovozu 2008.), osvojio je ukupno deset turnira (osam u pojedinačnoj i dva u konkurenciji parova), jedan je od malobrojnih suvremenika koji ima pozitivan učinak s Novakom Đokovićem (2-1 u pobjedama), apsolutni je rekorder po broju asova (13.599, čime je za više od 1300 nedodirnutih servisa nadmašio prvog pratitelja Johna Isnera), ali ono čime najviše oduševljava ljude je njegov stav, odnos prema životu i sportu, to što ga ništa nije moglo slomiti: ni siromaštvo, ni podcjenjivanje, ni ozljede i bolesti.
– Počeo sam igrati tenis sa šest godina i, iskreno, nije mi se na početku sviđao jer ga nisam razumio. No, poslije sam ga zavolio. Čekao sam da padne mrak kako bih (na Šalati, nap. a.) sam mogao trenirati satima. A kad sam imao 11 godina, počeo je rat i bilo je još teže – započeo je Karlović svoju priču za službenu stranicu ATP-a, nastavivši:
– No i kad sam postao profesionalni tenisač, život mi nije bio lakši. Nisam se uspio probiti u Top 100 do 24. godine i bilo je trenutaka kada nisam vidio izlaz. Da bih preživio i zaradio novac za odlazak na veće turnire, morao sam igrati na klupskim prvenstvima u Hrvatskoj, Sloveniji i Njemačkoj. Ali pomirio sam se s time da sam bez novca, a nije me pogađalo ni to što ponekad ne bih mogao ostati u službenom hotelu do kraja turnira. Jednom sam prespavao i na kolodvoru. Sve sam to mogao pretrpjeti samo da bih preživio u profesionalnom tenisu i nekako se popeo na ATP listi.
Kasno je krenuo
I uspio je! Div sa Šalate (211 centimetara visok) relativno je kasno krenuo, pa nije bio toliko “izrauban”, a i motiv mu nije nedostajao. I zato je mogao ostvariti tako dugotrajnu karijeru. Malo-pomalo nadoknađivao je ono što su njegovi vršnjaci, među kojima je i Ivan Ljubičić, već postigli u ranijoj fazi svojih karijera. A drži se dobro, i u 42. godini na njegovu tijelu nema ni grama sala. Pa, u čemu je tajna Ivine dugovječnosti? Otac Vlado (72), umirovljeni meteorolog, ovako to vidi:
– Ivo pazi što jede i puno trenira. Rijetko će propustiti trening. Po konstituciji je malo više na mamu Gordanu, ona se u školi bavila odbojkom i rukometom, ali mislim da geni u tome nisu toliko važni. Da su presudni, onda bi sva trojica braće Đoković bila uspješna, a ne samo Novak – logično rezonira tata Karlović.
Prijelomni trenutak u Doktorovoj karijeri dogodio se kad je 2003. godine u Wimbledonu, tada kao 203. igrač svijeta, u prvom kolu izbacio branitelja naslova Lleytona Hewitta. O kakvoj se velikoj senzaciji radilo vidi se po tome što ni prije ni poslije u tzv. Open eri wimbledonski pobjednik nije letio s turnira već u prvom kolu.
– Sjećam se da sam došao na teren i rastreseno gledao oko sebe. Čini mi se da je to trajalo otprilike sat i pol, a onda sam se ipak fokusirao na meč. Bilo mi je teško jer trebalo se prilagoditi ne samo na igru suparnika nego i na ambijent, publiku. Sve mi je to bilo potpuno novo. To mi je, nedvojbeno, i jedna od najboljih uspomena u karijeri. Shvatio sam da mogu igrati i protiv najboljih, da pripadam tom društvu – prisjetio se jednom prilikom Ivo Karlović.
Tenisku stanku izazvanu pandemijom koronavirusa Ivo provodi u krugu obitelji, sa suprugom Alsi i djecom Jadom Valentinom (8) i Noom (2 i pol), u svom domu u Miamiju na Floridi. Rodni Zagreb, u kojemu su mu roditelji i sestra Ana (poznata psihologinja) posljednji put posjetio je nakon ovogodišnjeg Australian Opena. Ostao je desetak dana i potom krenuo dalje... No, otac Vlado se često čuje sa sinom.
– Koronavirus je uzdrmao i Ameriku (do sredine tjedna pola milijuna zaraženih, nap. a.), ali na Floridi se još ne osjeća puno. Ljudi žive gotovo normalno, no ipak se čuvaju, nema nepotrebnih kontakata. I Ivi sam poručio da se čuva, ipak je on u godinama. Kći mu ide u drugi razred osnovne škole, također na daljinu, kao i kod nas – otkriva nam Vlado.
Ivi ova duga stanka nikako ne odgovara jer mu “jede” možda i posljednje mjesece karijere. Zaleđen je na 124. mjestu ATP liste, što nije dovoljno za nastup na Grand Slam turnirima. A k tome je otkazan Wimbledon, od kojega je naš veteran najviše očekivao. U takvoj situaciji, ostaje mu američka turneja, nekoliko pobjeda na US Openu vratilo bi ga u Top 80, ali tko zna hoće li se i taj Grand Slam turnir održati. Kad već nisu Roland Garros i Wimbledon...
Ivo voli rekorde
– Ma, za njega bi možda bilo i najbolje da okonča karijeru i da se posveti obitelji. Već nas je strah svih tih putovanja, a i djeca ga sve više trebaju. Ali kad on voli taj tenis i izazove – kaže Vlado.
A Ivo voli i rekorde. One u broju asova, ali i one koje mu donose godine. Najstariji je osvajač jednog turnira iz kategorije challengera (u listopadu prošle godine u Calgaryju) i često najstariji tenisač u pobjedama na raznim turnirima još od Jimmyja Connorsa ili Kena Rosewalla, kao što se dogodilo ove godine na Australian Openu. Ivo je ondje postao najstariji igrač koji je postigao pobjedu na nekom Grand Slam turniru nakon Rosewalla i 1978. godine. Trenutačno je najstariji tenisač među prvih 770, stariji od njega je samo Japanac Matsui koji je na 771. mjestu.
– Dragi su mi svi ti njegovi rekordi, ne mogu reći da nisu – zadovoljno zaključuje tata Vlado.
Doktor Ivo mi je posebno drag sportaš zbog skromnisti, zalaganja i upornosti. Želim mu sreću u životu i još koju sezonu na turnirima.