Uplašili su me Manausom kao da idem u Siriju, zastrašivali pričama o malariji (koje ovdje nije bilo 50 godina) i gigantskim komarcima, a dosad sam ih uspio vidjeti samo na etiketi repelenta kojim se kao lud špricam svakoga dana.
Čak me i lokalni taksist ustrašio primijetivši da zijevam i trljam oči...
– Groznica, imate groznicu? – pitao je ostavši na pristojnoj udaljenosti. Tek kad se uvjerio da ne "kurim", pristao je otvoriti vrata automobila...
Pristojan i ugodan Manaus
U Manausu nema boleština i smrtonosnih insekata, zmijurina i ostalih ubitačnih gmizavaca. U usporedbi s favelama Salvadora i Sao Paula, pristojan je, ugodan, uspavan, čak pomalo i dosadan grad u kojemu je glavno okupljalište trg Teatro Amazonas, na kojemu dominira blještava zgrada glasovitoga kazališta dovršenoga 1896. godine. Na središtu trga veliko TV-platno, okolo bauljaju ostaci engleskih navijačkih trupa, poneki Amerikanac, naravno i sveprisutne skupine hrvatskih navijača.
Među njima dva zaljubljena para, dvije hrvatske romanse u srcu amazonske prašume. Najprije u hrvatskim dresovima susrećemo mladi bračni par iz Sydneya, Vjekoslava, inače iz Vinkovaca, i Elishu Jelčić. U braku su od ožujka i priuštili su si produljeni medeni mjesec, put oko svijeta.
– Bili smo u Santiagu i Buenos Airesu, pa u Sao Paulu, gdje nažalost nismo imali karte za utakmicu s Brazilom, sada smo u Manausu pa idemo preko Fortaleze u Recife. Na kraju puta dolazi Zagreb. Tamo ćemo pronaći stan i pokušati početi novi život – optimistično poručuju.
Kakav je Manaus?
– Divno je, uživamo, šteta samo što nema više naših navijača. Koliko smo potrošili za sve ovo? Ah, ne pitajte... – smiju se simpatični Jelčići.
No što je to u usporedbi s avanturom koju su si priuštili mladi Zagrepčani, Lea Kapun i Marin Zvonarević. Kakav bi to bio dolazak u Manaus bez posjeta Amazoni. Za 200 eura doživljaj za cijeli život.
Naoružani mačetama
– Putovali smo brodom, nas dvoje i još desetak izletnika, uz dvojicu vodiča naoružanih mačetama i spremnih na sve zamke. Morali smo biti odjeveni u traperice, duge rukave, čarape i tenisice kako bismo se zaštitili od komaraca, a bilo nam je neopisivo, neizdrživo vruće. Plovili smo Amazonom, lovili piranje (koje u ovo doba nisu opasne), držali u rukama mladunčad krokodila, čak se i okupali u toj užasno prljavoj rijeci, barem na dvije minute iako su nas ostali iz skupine zaprepašteno gledali – kažu Lea i Marin koji žive i rade u Beču.
Je li vas bilo strah? Je li prijetila ikakva opasnost?
– Željela sam vidjeti anakondu, no vodiči su nam rekli da se vrlo rijetko pojavljuje. Opasnost? Da, bilo je nelagode kada smo noću pristajali brodom uvlačeći se među drveće. Čuli smo svaki šum, zujanje buba, glasanje krokodila, pucketanje grana... Nije nam bilo svejedno. Spavali smo u drvenim nastambama, nas deset u istoj sobi, u platnenim ležaljkama... Nažalost, nismo vidjeli domoroce, samo nam je to nedostajalo iako je i ovako doživljaj prašume bio potpun – zaključili su Lea i Marin koji su ulaznice za otvaranje SP-a platili po 500, a za ostale dvije utakmice Hrvatske po 180 dolara.
>> U Manausu fascinira samo Amazona iz koje smo izvlačili krokodile i kajmane
Prepala sam se od spontane socijacije da su se nasi gologuzi futbaleri kupali sa piranama. U soku sam.