Samo jedan radni dan lufta imao je riječki karataš Zvonimir Živković da uživa statusu momčadskog prvaka Europe u karateu koji je stekao u nedjelju. Već u utorak radio je “od jutra do sutra”.
– U obiteljskoj stomatološkoj ordinaciji radio sam do 16.30, a onda sam otišao u drugu ordinaciju gdje sam, radi primjene novih tehnologija, sudjelovao u nekom istraživanju.
Da, dobro ste pročitali. Čovjek je prvak Europe u karateu, a ujedno je stomatolog. Pa kako li je samo uspio završiti tako zahtjevan fakultet i zadržati visoku sportsku razinu?
Dnevno radi s 12 pacijenata
– Mislio sam da će mi biti lakše gurati na dva kolosijeka kada počnem raditi, no lakše je bilo kada sam studirao. Ono što je najzahtjevnije tada bilo jest da sam fizički morao biti prisutan na svim vježbama, jer puno se radi rukama, odnosno s pacijentom. No fakultet mi je izlazio ususret pa sam uspijevao nadoknaditi vježbe koje sam propustio zbog sporta. Često sam ustajao u šest ujutro, da bi na faksu bio od osam ujutro do osam navečer, a potom opet išao na trening. Fizički je to bilo jako naporno.
Fizički je zahtjevno, čak zahtjevnije nego u studentskim danima.
– Osim što radim s pacijentima, a njih imam od četiri do 12 dnevno, ja vodim i određene poslove za našu kliniku. Mi imamo 30 zaposlenika pa moram biti i menadžer, voditi određene projekte, voditi razgovore za posao, uvoditi novitete, prezentirati, planirati godišnje odmore zaposlenika... Baš uoči ovog Europskog prvenstva bio sam u velikom kaosu, bilo je dana da ne stignem ni jesti kako treba, no trenirati sam stizao.
Uza sve to, uspijevao je biti pouzdana ploča peteročlane postave europskih prvaka za koju je izborio tri pobjede i doživio dva poraza.
– Nije bilo lako stati na tatami i suočiti se sa “zvijeri” ispred sebe koja živi samo ovaj sport, koji je eksplozivan i kondicijski maksimalno spreman, a ja znam koliko sam u tom smislu bio deficitaran. No, radio sam na energiju i pamet i na to sam ponosan.
I u karateu i u stomatologiji traže se koncentracija i preciznost.
– Ne želim si dopustiti da posao pati bilo zbog čega. Posao ne želim odrađivati da bi mi bilo lakše trenirati. Ni otac ni ja nismo takvi. Ili ću biti maksimalno posvećen ili ću se maknuti iz rasporeda rada s pacijentima. Zapravo, ja se i dalje želim razvijati u stomatologiji i moj cilj je da u struci budem gdje sam u karateu u kojem sam prvak Europe.
Mi mu želimo da ne zanemari tako skoro niti karate jer u kolovozu puni tek 27 godina.
– Odustajanje od karatea zasad nije niti na vidiku, no u tom smislu bi mi od velike pomoći bilo kada bih dobio specijalizaciju iz oralne kirurgiju za koju sam i aplicirao. U tom slučaju ja bih se preselio u Zagreb, što znači da bih i trenirao u Zagrebu, u kojem radi većina trenera iz izbornog stožera. Osim toga, u Rijeci trenutačno nemam niti jednog teškaša seniora za suvježbača. Ja sam znao nakon posla otići do Zagreba, odraditi trening i vratiti se, no to ne mogu činiti svaki dan.
Teško je u eri Kvesića
Zvonin je peh što karate trenira u vremenu u kojem njime, u Hrvatskoj, dominiraju braća Kvesić.
– Naravno da je to peh, ali je i sjajno to kako njih dvojica prezentiraju ovu zemlju. Oni su ekstra klasa i kao takvi su mi zaključali svaku priliku da ja i pojedinačno nešto napravim. Jedne godine, kada sam bio nikad spremniji, radio sam u finalu državnog prvenstva s Ivanom Kvesićem. On je poveo, ja sam preokrenuo i vodio sam sve do osam sekundi do kraja kada se nisam odlučio na izlazak za kaznu, na koji sam imao pravo, nego sam ga napao. On me presreo i pobijedio nakon čega je otišao na Prvenstvo Europe i osvojio medalju. Preselio sam stoga u tešku kategoriju u kojoj sam zatekao Anđela Kvesića, koji je također počeo osvajati medalje.
Svaka čast majstore !