Ante Vučemilović Šimunović, prvi dopredsjednik HNS-a, prije nekog vremena dao je intervju u kojem je iznio tri dominantne postavke: HNS je izvrsno sređen, kadrovski moćan i poduzet će sve za eliminaciju animoziteta sjevera i juga. Davor Šuker je lider!
Sve tri postavke bile su netočne i upućuju da rukovoditelji Saveza ne shvaćaju koja je njihova temeljna zadaća. Drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu svemirski je pothvat, no glavni glumci te antičke drame bili su igrači i izbornik, a ne dužnosnici nogometnog saveza.
Problem HNS-a je u tome što se nije znao postaviti čak ni prema sustavu trećeligaškog natjecanja i upravo na inicijativu prvog dopredsjednika je uvedeno pet liga, jer je navodno to dobro za njegovu (osječko-baranjsku) županiju. Za razliku od Vučemilovića, trener Hajduka Siniša Oreščanin bio je realnijeg mišljenja: treće lige (pa čak i u tri skupine) s jedne su strane nekvalitetne i surove, a s druge daleko su od očiju javnosti.
Pa kako će tek biti u pet skupina? Koliko je sustav važan, koliko je rascjepkanost loša i kako je jedinstveno hrvatsko natjecanje bitno, govori primjer Druge HNL. Od deset najboljih po izboru trenera u sezoni 2017./2018. sva desetorica su u sezoni 2018./2019. postigla uzlet, a neki i vrlo bitan skok.
Ta desetorica bila su: Drožđek, Jertec, Atiemwen, Horkaš, Lovrić, Marina, Cekici, Bradarić, Stanko Jurić i Mamut. A primjerice, u zapadnoj skupini treće lige, koja je najkvalitetnija, od desetorice najboljih Prijić je doista rekordni strijelac svih liga HNS-a (55 golova), pa i otkad se pamti, ali ne igra u drugoj, kamoli u prvoj ligi.
On je primjer za posebno raščlanjivanje. Sve ostalo bili su veterani od kojih su neki i prestali i ta liga nije nikakvo izvorište, a trebala bi predstavljati razvojnu. Kakvima će tek u svojim skučenostima biti pet novih liga, osim zagrebačkoga središta u idućoj sezoni? O tome treba razmišljati. Europske probleme ostavimo Šukeru. Ante Vučemilović predložio je lošu odluku.
Nametanje volje jednog, uz podršku, kako on naziva lidera, nije bilo dobro rješenje. Vučemilović olako za Šukera koristi riječ lider. Šuker je bio najbolji strijelac SP-a i igrao je u najboljim klubovima, ali nije vođa nikakvog pokreta niti pokazuje takve osobine. Taj izraz je omiljen kod naših istočnih susjeda, pod teretom kompleksa „više vrijednosti“ i ne bi ga trebalo preuzimati.
Slično je kad Vučemilović govori o animozitetu sjevera i juga. Ne postoje sjeverna i južna Hrvatska u političkom modelu. To može biti uvredljivo, a i jest. Trumbić, Maček i Bogdan Radica uvijek su koristili pojam gornja Hrvatska i južna Hrvatska, a nikada sjever i jug.
To što hrvatska reprezentacija ne može igrati u Splitu nije nogometno, nego političko pitanje. I to što još uvijek nisu javno otkriveni crtači kukastog križa, uoči utakmice s Italijom 12. lipnja 2015. i što je to u neku ruku postao „savršeni zločin“, predstavlja prvorazredno političko pitanje i problem.
Da nema neke pozadinske podrške, skupina „radikalnih navijača“ ne bi mogla izvoditi tolike ucjene. Vlast taj vrući krumpir prebacuje Kustiću, Šukeru i Vučemiloviću, ali oni to teško mogu sami riješiti. Jer nije u pitanju samo odlazak Mamića i njegove privilegirane skupine. Ima tu još nečega.
Kroz nogomet se uočava koliko su zapravo naše razlike mentaliteta i zavičaja još aktualne. Ne treba od toga bježati jer proizlazi iz povijesnih okolnosti. Događa se nešto čega nije bilo ni u onoj Hrvatskoj jer tada je neovisna država bila javna ili pritajena čežnja velike većine. Sada kao da nema vrhunskog cilja. Iako su uspomene iz mladosti najljepše i nije ih dobro koristiti kao argumente, ostaje nepobitan jedan događaj: na utakmici između Hajduka i Dinama 28. veljače 1982. na Poljudu bila su 51.723 gledatelja.
Nikad toliko, ni prije ni poslije. U subotu navečer uoči utakmice održana je „plava noć“ u tada restoranu Emona u trajektnoj luci. S utakmice sam kao novinar Večernjeg lista izvijestio o 10.000 navijača Dinama iz Imotske krajine i zapadne Hercegovine. Nije bitno što je Dinamo pobijedio s 2:1 i te sezone bio prvak poslije 24 godine. Činjenica je da nije bilo ni jednog incidenta vrijednog pažnje.
Bernard Vukas, rođeni Zagrepčanin, a legendarni nogometaš Hajduka, koji je u relativno ranoj dobi (55 godina) 1983. umro u rodnom gradu, bio je stalni gost kultnog kafića Charlie u Gajevoj ulici. Njegovi glasni monolozi čuli su se i dalje od samog lokala. Shvatljivo, Vukasovi govori bili su apsolutno prohajdukovski, iako iznimno polemični i izazovni, no rado slušani i simpatični.
Dr. Franjo Tuđman svojedobno je podržao tadašnju Croatiju, ali se lutalo s imenom i vlasništvom. Kao da je imao i određenu „grižnju“ i uvijek je naglašavao kako i Hajduk mora biti jak klub i pokušavao je ustanoviti kakvu-takvu ravnotežu: Vidošević predsjednik HNS-a pa Blažević - Ivić, itd.
Tuđman je vodio računa o mentalitetima. Imao sam dojam kako ipak najviše drži do hercegovačkih Hrvata. Jednom sam se našalio i upitao ga: “Predsjedniče, nas baš i nema u vlasti.” Tuđman je u šali odgovorio: “Zar bih s vama Zagorcima dobio rat?” Ali ovo što se sada događa i nije šala.
U posljednjem prvenstvenom susretu prije deset dana u Maksimiru bila su “samo” 15.433 gledatelja. Izmijenjene su zlobne poruke, a nasilni navijači Hajduka ležali su potrbuške uz Branimirovu svladani od policije. Torcida je teško pretukla slučajnog prolaznika koji nije pripadnik ni jedne navijačke skupine.
Porazno je bilo i 10. ožujka na utakmici između Dinama i Rijeke. Legendarna Gajeva budnica “Još Hrvatska ni propala dok mi živimo” te večeri bila je potpuno posramljena verbalnim okršajem BBB-a i Armade. Možda će netko reći: ovo su druga vremena i vrijede drugi običaji. Ne bih se složio: događaji s nogometnih terena često navješćuju zlo i kasnije se prelijevaju u općedruštvene. U sadašnjosti se otvoreno poziva na političku revoluciju i traže se “hrabri momci”. Evo, ima ih! Ludost je zaboraviti da revolucija znači i ubijati.
Zbog idiota i klosara od navijackih skupina, eto zasto umjesto da im se lupi kazna kad bacaju one glupe baklje, i kad vrijeđaju i kad nerede rade, jer imaju kamere, e pa onda poslije tekme dva tri dana pregledat ii kuc kuc na kucnu adredu i opa 10.000kn kazna zbog divljanja, a ako nemas onda pljenidba ili mamica i tatica plate posto su odgojili majmuna, i zabrana na tekmu , jer kolko sam puta vec bio po utakmicama sa ekipom i u gostovanja , nikad nikakav eksces nit s policijom niti razbijanja ,ma nit ni u kaficu casu nismo zdrobili i onda majmuni znaju uć u benzinsku il birtiju i viču parole ko debili i razbijaju