Prije četrdeset godina (19. rujna 1979. godine) Dinamovi nogometaši u 1. kolu Kupa Uefe gostovali su u Perugii i izgubili su od istoimenoga domaćina 0:1, no više od toga nesretnog poraza (autogol Rajka Vujadinovića) Zagrepčane je u Italiji potreslo dramatično slijetanje njihova zrakoplova na rimski aerodrom Ciampino.
Bilo je to, prema priči tadašnjih protagonista (Kranjčar: “Bio sam spreman na najgore”), doista zastrašujuće iskustvo.
Inzistirali na istoj posadi
S Dinamovom delegacijom tada su u Italiju putovala petorica novinara: Branko Tuđen (Večernji list), Zvonimir Magdić (SN), Zoran Kovačević (SN Revija), Slobodan Novaković (beogradski Sport) i Ivo Tomić (Radio Zagreb).
Tuđen je tom događaju posvetio poglavlje u svojoj knjizi “S političarima u četiri oka”. Tamo je među ostalim napisao:
“Od bezbrojnih zrakoplovnih letova onaj od 18. rujna 1979. ostao mi je u vrlo lošem sjećanju. Letjelo se malim, zastarjelim zrakoplovom ‘foker’; ukupno 45 igrača, navijača i novinara, prema rimskoj zračnoj luci Ciampino. Kada je avion počeo slijetati, pilot je na kontrolnoj ploči zapazio da prednji ‘nosni’ kotač nije izišao iz ležišta. Instrumenti su mogli i pogriješiti; kotač je mogao izići, a da to uređaj u pilotskoj kabini, zbog kvara, nije registrirao. Zato smo dvaput nisko nadletjeli Rim da bi kontrolori iz tornja na uzletištu golim okom ustanovili nije li kotač ipak vani. Putnicima nije bilo ništa rečeno. Divili smo se panorami Rima i Vatikana misleći da zbog gužve čekamo svoj red za slijetanje. Kada smo obaviješteni o kvaru, nastala je panika. Stjuardese se bile posve u šoku. Morali smo skinuti cipele, zubne proteze, naočale, satove i prstenje i spustiti glavu među koljena. Na zemlji su se jasno vidjela ambulantna i vatrogasna vozila. Pista je namočena skliskom pjenom. Zrakoplov se spuštao brzinom 150 km na sat. Nekoliko sekundi pošto su stražnji kotači dotaknuli pistu, avion je pao na prednji trup i počeo strugati po pisti. U pilotskoj kabini pojavili su se iskrenje i dim. Ručne torbe, pića, cigarete i drugi predmeti letjeli su na sve strane. Na sreću iskrenje nije izazvalo požar koji bi vjerojatno donio mnogo teže posljedice”.
Kada vas je bilo najviše strah?, pitali smo jučer svjedoka tog događaja Tuđena.
– Tek drugi dan kada smo bili svjesni što smo proživjeli. S kolegama Kovačevićem i Magdićem na dan utakmice otišli smo u crkvu u Perugii da zahvalimo Bogu što je sve dobro završilo. Naravno da mi poslije nije bilo svejedno ponovno sjesti u zrakoplov. Neki od putnika koji su letjeli natrag za Zagreb hrabrili su se alkoholnim pićima. Neke su doslovno unosili u zrakoplov – kazao nam je Tuđen.
Tragediju u Rimu spriječili su kapetan zrakoplova Aleksandar Pejčić i kopilot Nenad Nimkijević. Dinamovi igrači kasnije su izričito inzistirali da ih ista posada vozi i natrag.
Dinamov legendarni nogometaš Srećko Bogdan također se živo sjeća tog leta strave.
U panici sprintao po pisti
– Sjedio sam, odmah do izlaza za nuždu, pokraj Zajeca i kartali smo. Gledali smo kroz prozor aviona kako se kotači načas pojavljuju i natrag nestaju. Nismo to shvaćali ozbiljno, sve dok nas posada nije upozorila na to što se događa. Kako sam bio prvi do vrata za izlaz za nuždu, dobio sam uputu kako ih po slijetanju otvoriti i skinuti. Čim smo sletjeli, ja sam skinuo ta vrata i, umjesto da ih bacim van iz aviona, ja sam ih od straha dao Zeki. Skočio sam iz aviona i u panici počeo sprintati po pisti. Okretao sam se i gledao kako i drugi čine isto, dok je kapetan zrakoplova, hladan k’o špricer, otvorio prozorčić svoje kabine i zapalio cigaretu – rekao nam je Bogdan.
Za Dinamo su u Perugii 19. rujna 1979. nastupili: Stinčić, Marić (od 63. Jovićević), Zajec, Devčić, Bogdan, Mustedanagić, Janjanin, Bručić, Vujadinović, Kranjčar, Ćalasan (od 70. Cerin). Trener je bio Vlatko Marković. U zagrebačkom uzvratu bilo je 0:0.
