Prije četiri mjeseca Emanuel Anderson stigao je u Rudeš. Vrlo brzo prilagodio se u zapadnom dijelu hrvatske prijestolnice. Za hrvatske pojmove djeluje kao moderan igrač, iznimnih fizičkih predispozicija i eksplozivnosti. Ofenzivni veznjak već je zabio nekoliko važnih pogodaka (jedan u zadnjoj pobjedi nad Hajdukom 2:1). Rođeni Angolac s portugalskom putovnicom u Rudeš je došao u Alavesovu aranžmanu. Španjolski klub partner je Rudeša. Anderson ostavlja dojam zaigranog dječarca koji se ne prestaje smijati. Izvan terena ne djeluje kao netko tko ima tako silnu energiju na travnjaku. Jedan od najhitrijih igrača naše lige još uvijek zbraja dojmove o svom boravku u Hrvatskoj.
– Sretan sam u Hrvatskoj. Sviđa mi se način na koji Hrvati žive. Hrvati su, po mentalitetu, slični Portugalcima ili Španjolcima. Sjajno mi je tu. Kada se pojavila prilika da dođem u Hrvatsku, nisam previše razmišljao. Razgovarao sam s roditeljima i sa svojim menadžerom i svi smo vidjeli dobru priliku. Igrati u Prvoj HNL za mene je zvučalo kao izazov jer sam do jučer igrao u četvrtoj i petoj ligi u Španjolskoj – počeo je Anderson.
Je li guglao o Hrvatskoj?
– Naravno. Nisam ništa znao o vašoj državi. Prelistavao sam fotografije jadranske obale. To mi se posebno svidjelo. Hrvatska je super. Savjetovao sam se posebno s roditeljima i oni su me podupirali u odluci da dođem u Hrvatsku.
Koja mu je prva asocijacija na hrvatske nogometaše?
– Luka Modrić, Ivan Rakitić... Posebno mi se sviđa Luka.
Ne može odabrati između Messija i Ronalda.
– Privilegij je kada možete gledati takve igrače u istom povijesnom razdoblju.
Šuker? Nikad čuo
Je li čuo za neke starije, Davor Šuker?
– Nemam pojma, ne sjećam se... – samo je slijegao ramenima.
Poučili smo ga da je riječ o najboljem strijelcu SP-a 1998. godine... I dalje mu ništa nije bilo jasno.
Osim nogometa, što mu se najviše sviđa u Zagrebu?
– Hrana. Meso posebice. Jeo sam ukusno meso u Portugalu i Španjolskoj, ali ovo ovdje su posebni okusi.
Kako napreduje njegovo učenje hrvatskog jezika?
– Uh, teško... Znam samo neke riječi – i onda je na hrvatskom počeo: – Dobar tek, hvala, kava s mlijekom...
Valjda do psovki nije došao. A koja je Andersonova životna priča?
– Rođen sam u Angoli, odnosno Luandi, glavnom gradu. Ondje sam živio četiri godine i potom se s roditeljima preselio u Portugal, u Lisabon. Sjećam se nekih stvari iz ranog djetinjstva. Kasnije sam te emocije nadopunjavao kada bih povremeno odlazio na godišnji odmor. No, zbog obaveza u nogometu, tamo nisam bio već desetak godina. No, u kontaktu sam jer imam tamo dosta rodbine, ujak mi je tamo. Oni prate moj nogometni put. Baš sam nedavno slao svoje dresove u Angolu. Zbog mene će u Luandi Rudeš i Hrvatska postati poznati – smije se Anderson.
Dva Anderssonova brata ne igraju nogomet.
– Imam i sestru, ona isto ne igra nogomet – šali se Anderson.
Iako ni roditelji, ni braća i sestra također ne odlaze često u Luandu, Anderson o Angoli priča s posebnom emocijom.
– To je moj drugi dom. Ovo ljeto ću, ako uspijem, otići posjetiti rodni grad, prijatelje i rodbinu. Život me odveo drugim putem. Angola je jedna od najsiromašnijih država na svijetu. Ali sirotinje i bogatih imate svugdje. Ja nisam osjetio onu ekstremnu stranu. Iako, u Angoli imate ljude koji imaju novac i žive sasvim lagodno u odnosu na ostatak. Nažalost, puno je više onih koji žive u siromaštvu – kaže Anderson.
Iako Angola obiluje rudnim bogatstvima (naftom, dijamantima i zlatom), građanski rat, koji je trajao četvrt stoljeća (1975. – 2002.), ostavio je neizbrisiv trag.
– Sigurnosna situacija je dobra. Ako želite otići tamo, nema nikakvih problema. To je država koja vam također daje puno šansi. Danas je aktualna ta priča o sigurnosti, zbog toga mi je lijepo u Hrvatskoj – ističe Anderson.
Emanuel se brine i o imidžu Hrvatske u Angoli.
– Doveo sam neke prijatelje i rođake iz Angole na utakmice Rudeša. Ponijeli su sa sobom dosta suvenira. Naravno, Rudešove dresove s mojim imenom.
Možemo zamisliti klince po kvartovima Luande s Rudešovom majicom. Anderson je igrao CF Verinu, španjolskom niželigašu u kojem su igrači snimali erotski kalendar čijom su prodajom pomogli financiranje kluba. Nasmijao se na tu opasku.
– Ne znam ništa o tome. Nisam sudjelovao, nećete tamo pronaći moju fotografiju... – opet je dodao uz smijeh.
Okrenuli smo priču u ozbiljnijem smjeru.
Ostajem još godinu dana
– Zadovoljan sam svojim igračkim napretkom. Ponekad mi je jako teško. Najvažnije mi je da me obitelj podupire. Uživam u Hrvatskoj, prije godinu dana igrao sam petu ligu u Španjolskoj. Hrvatska liga sigurno će mi pomoći da sazrem u igračkom smislu. Ovdje ima dosta jako dobrih igrača, a Hrvati vole i razumiju nogomet. Utakmice s Dinamom, Osijekom, Hajdukom ili Rijekom sjajan su podražaj za igrački rast. Vjerujem da ću još bolji osjećaj imati u drugoj sezoni kada očekujem da Rudeš napravi još veći iskorak. Očito je da ova momčad ima potrebnu kemiju i da smo u iznimno kratkom roku napravili jako puno – ističe Anderson.
Zanimljivo, Andersona zastupa ista agencija kao Chelseajeva Álvara Moratu (tržišna vrijednost 65 milijuna eura), Realova Nacha Fernándeza (20 milijuna), Sociedadova Diega Llorentea (15 milijuna)...
– Moji zastupnici bili su u Hrvatskoj nekoliko puta. Nisam nikada razgovarao ni s jednim od tih igrača. To je posebna razina. Ne razmišljam o tome hoću li ikada biti njihova razina. Moj fokus je sada u Rudešu. Imam još jednu sezonu ugovora s Rudešom – zrelo promišlja Anderson.
Zanimaju li agenciju neki drugi igrači na našem tržištu?
– Nismo razgovarali o tome. Samo im je važno da se ja dobro osjećam.
Užitak je gledati igrača s takvim iznimnim fizičkim predispozicijama.
– Brzina je moja najveća prednost. Hrvati vole nogomet i razumiju ga. Za današnji nogomet važno je brzo promišljanje i reakcija. A i liga je dobra, mogu napredovati, učiti i steći iskustvo. Mogu postati bolji igrač.
Stalno je ponavljao da je sretan u Hrvatskoj.
– Sretan sam jer radim ono što volim. Ne znam čime bih se bavio da nisam nogometaš. Kao klinac sam roditeljima govorio da je nogomet jedino što me zanima. Obitelj je uz mene i to je najvažnije. Jedina razlika je što moja obitelj živi u Lisabonu...
Kada ne trenira, s prijateljima i suigračima voli šetati našim glavnim gradom.
– Kada ne treniramo, odlazimo u kupovinu. Posebno mi se sviđa centar grada. Zagrebačka katedrala mi je iznimno lijepa.
Poseban je Anderson jer pogotke proslavlja atraktivnim saltom.
– Brzo sam to naučio s prijateljima na plaži. Nije teško – zaključio je Anderson.
Koji se god crnac pojavio u Hrvatskoj dobije intervju u Vecernjem.