Uključujem mobilni aparat nakon sastanka i na ekranu čitam poruku: “Je l’ moguće ovo sa Šimom?”. Brzo shvaćam o čemu je riječ iako je vrijeme događaja 12 sati i 30 minuta; nešto prije održavanja službene press konferencije i objave kandidata za Euro u Poljskoj i Ukrajini. Nakon definitivne objave otpisanih igrača tek doživljavam pravi šok. Počinju stizati mailovi i SMS poruke prijatelja, znanih i neznanih ljubitelja nogometa koji su osjetili potrebu da komentiraju izostavljanje Šime Vrsaljka. Ne čudi me to jer sam i osobno bio silno iznenađen, ne samo zato što je Šime jedini klasični potentni desni bek kojeg Hrvatska ima, nego i zbog imidža koji taj mladić ima u nogometnom svijetu.
Dinamovih 13 od 23 igrača
Tek mu je 20 godina, a već tri godine zaluđuje Europu i na meti je najvećih svjetskih klubova. Dovoljno je reći da su ga u posljednja dva prijelazna roka htjeli Bordeaux, Marseille, Valencia, Manchester City, Arsenal, Bayer Leverkusen; da je njegovo prezime debelo podcrtano na popisima klubova poput Manchester Uniteda, Chelsea, Liverpoola, Milana i drugih europskih velikana... O Šimi su najpoznatiji svjetski listovi i portali pisali kao o “tinejdžerskoj atrakciji”, “hrvatskom dragulju”, “jednom od najvećih talenata koje je Hrvatska dala posljednjih godina”, da “za njim luduju najveći europski klubovi”. Svjetski priznati američki Bleacher Report samo prije koji tjedan napisao je za Vrsaljka: “Ovaj mladi Hrvat uzdrmat će svijet na Euru!”. Nažalost svih istinskih ljubitelja nogometa - neće!
Žalosno, ali stječe se dojam da ga je Bilić izostavio samo zato što dolazi iz Dinama, jer kao, previše je dinamovaca pa da se ne ljute oni koji ne “šmekaju” modru boju. Na Euru je 13 naših bivših i sadašnjih igrača: Kelava, Vida, Šimunić, Ćorluka, Schieldenfeld, Pranjić, Badelj, Vukojević, Modrić, Kranjčar, Olić, Eduardo i Mandžukić. Dakle, 13 od 23. S time, da se rukovodilo i popis sastavljalo samo po formi i nogometnom umijeću, na njemu bi bilo mjesta za Vrsaljka, Kovačića i Sammira.
Mi iz Dinama kao da se moramo ispričavati što smo u posljednjih sedam godina osvojili sve naslove prvaka, pet puta Hrvatski kup i dva puta Superkup, što smo pet puta igrali u Europskoj ligi i posljednje sezone u Ligi prvaka, što imamo najbolju omladinsku školu u ovom dijelu Europe; što smo najorganiziraniji i najuspješniji.
Samo još dvije-tri rečenice o renomeu Vrsaljka u velikom nogometnom svijetu. Prije godinu i pol u Zagreb je došao predsjednik Arsenala s namjerom da kupi njega i Kovačića za 20 milijuna eura. Dočekali smo ga kulturno, ali dobio je odbijenicu. Zašto to sada spominjem? Zato što hrvatska nogometna reprezentacija nije počela s Bilićem ili bilo kojim drugim trenerom, kao što isto tako neće ni završiti.
U mom zadnjem susretu s izbornikom Bilićem, za vrijeme finala Hrvatskog kupa u Osijeku, naravno da smo razgovarali o svemu, pa i o igračima za reprezentaciju. Nijednog trenutka Bilić nije doveo Vrsaljka u pitanje. Jedina njegova dilema, koja to na koncu, pokazalo se, zapravo i nije, bila je koga voditi - Badelja ili Iličevića. Na kraju je otpao “sigurni” Lovren i tako otvorio jedno mjesto, ali u međuvremenu je ispao i “sigurni” Vrsaljko. Sve to nakon što je Bilić rekao da utakmica u Puli neće odlučivati o konačnom popisu. Uzgred, Vrsaljko je sjajnim dodavanjem namjestio treći pogodak. Zašto sam manje posvetio riječi jednom od najpotentnijih stopera Europe, što je svakako Dejan Lovren? On je, nažalost, ozlijeđen, a što se tiče ostalih - Nikola Kalinić me impresionirao igrama, međutim, imamo najbolji mogući izbor napadača, a Bilić se u dosadašnjim nastupima najviše uzdao u odabranu četvorku. Teška odluka, ali ispravna. Vratar Blažević otpao je očekivano.
Modrić stoper prije Buljata
Pogledam li popis pozvanih, naravno da je poziv Jurici Buljatu nogometno potpuno neopravdan. Prvo, Hrvatska u kadru nema tri nego četiri stopera. Uz Ćorluku, Schieldenfelda i Šimunića, imamo Domagoja Vidu koji može igrati stopera u svakom klubu na svijetu. Svaka čast Jurici Buljatu, ali ne daj Bože da svi stoperi budu ozlijeđeni - Bilić će se prije odlučiti staviti Modrića ili Srnu na mjesto stopera nego što će se odlučiti za Juricu Buljata. Zato je nepozivanje Vrsaljka još više nelogično i neopravdano.
Stvorena je fama da ja sastavljam Biliću momčad. U tome, naravno, nema zrnca istine. Naš je odnos jednosmjerna ulica. Ja sam živio i živim za hrvatsku reprezentaciju, za uspjeh naših igrača i izbornika Bilića, a od njega sam dobio samo nogu u tur. Naravno, ostajem uz reprezentaciju, izbornika Bilića, igrače i želim pogled u budućnost, a obećavam da će u sljedećim Euro-kolumnama biti više inspiracije i svjetlijih tonova. Sada osjećam samo veliku bol zbog Šime.
No, čast iznad svega, sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što.
Cijela kolumna objavljena je u sportskom tjedniku Max!
Uopće me ne zanima što Bilić ne poziva Vrsaljka, ali Bilić opstruira kvalitetu Hrvatske reprezentacije ubacivanjem pojedinaca za koje svi na svijetu znaju da im tamo mjesto nije. To znaju i igrači i trener i navijači i građani. Ukratko, želim Biliću uspjeh na oproštaju od Hrvatske nogometne vrste i želim da ta vrsta u najmanju ruku na svoj vrat na kraju EURA objesi jednu od medalja, po mogućnosti najsjajniju, bez obzira što Bilić mrzi sve što dolazi iz Maksimira a najteže mu dođe kada mora u igru ubaciti Dinamovca.