Na Dan žena, u prostorijama zagrebačkog Društva sportaša veterana i rekreativaca, održan je okrugli stol "Žene u hrvatskom sportu - ambicije i mogućnosti". A ideja ovog druženja, kao što je rekao moderator Marin Šarec, bila je vidjeti što sve sposobne i uspješne žene u sportu mogu napraviti.
I zato se za stolom našlo pet uspješnih žena, na ovaj ili onaj način, vezanih za vrhunski sport a to su bile bivša reprezentativke u rukometu i odbojci, Klaudija Bubalo i Marija Anzulović, brončana olimpijka u streljaštvu Snježana Pejčić, nutricionistkinja Mimi Vurdelja te voditeljica emisije "Ženska strana sporta" na Sportskoj televiziji.
Pozdravljajući nazočne predsjednica Društva sportaša veterana i rekreativaca Klaudija Bubalo ustvrdila je:
- Ja imam dojam da su danas žene u sportu u lošijem položaju nego što je to bilo kada sam ja igrala i s tim se ne mogu pomiriti. Govorim to u kontekstu interesa medija ali i po ulaganju javnog novca u ženski sport. Ja se ne mogu prestati pitati kako je moguće da se od ženskog kluba koji igra Ligu prvaka očekuje rezultat jednak kao onaj od muškog ako ženski dobija 300 tisuća za program međunarodnih natjecanja a muški klub 2,3 milijuna kuna.
Osim o podcjenjivačkom financiranju ženskog ekipnog sporta bilo je govora i o tome kako je premalo žena među trenerima prvih ekipa.
- Svi izbornici svih selekcija su muškarci što je i logično ako vi ne omogućite ženama da se kao treneri razvijaju i onda one teško mogu i postati trenerice prvih ekipa ili izbornice. Žene se uglavnom zadrže na razini rada s mlađim uzrastima. U dva najviša ranga mi u hrvatskom rukometu imamo tek jednu trenericu muške ekipe a riječ je o drugoligaškom klubu.
Slična je situacija i u hrvatskoj odbojci koju je na ovom okruglom stolu zastupala olimpijka iz Sydneyja Marija Anzulović:
- Svojom pozicijom i utjecajem na svoj sport u Zagrebačkom odbojkaškom savezu sam 90 posto zadovoljna, dok sam na nacionalnoj razini time 90 posto nezadovoljna. Iako je odbojka često percipirana kao ženski sport, kod nas je još uvijek na snazi tradicionalan način razmišljanja prema kojem žene ne mogu biti izbornice reprezentacija ni trenerice. Čak ni ženskih, a kamoli muških.
Bubalo je jedina žena u Upravnom odboru Sportskog saveza grada Zagreba pa se nametnula i tema nedovoljnog broja žena u sportskim institucijama, na rukovodećim pozicijama. A koliko nam je poznato, Nikolina Babić je jedina žena na čelu nacionalnog saveza nekog od popularnijih olimpijskih sportova. A Nikolina je i jedna od pet žena u Vijeću Hrvatskog olimpijskog odbora, od 21 člana, koji se diči sa tri dopredsjednice (Blanka Vlašić, Sanda Čorak, Morana Paliković Gruden).
A boje HOO-a na ovom skupu branile su dvije dame, Snježana Pejčić, voditeljica Karijernog centra za sportaše i Mimi Vurdelja, voditeljica Odjela nutricionizma i zdravstvene skrbi. Pejčić se u HOO-u zaposlila prije godinu dana a danas daje savjete sportašima o tome koliko je važno pripremiti se za karijeru nakon karijere.
- Karijerni centar nije zamišljen kao zavod za zapošljavanje već je tu riječ o usmjeravanju sportaša na obrazovanje i važnost istog. Doduše, imali smo mi i projekt vezan uz zapošljavanje sportaša i mene je iznenadilo koliko se javilo poduzetnika zainteresiranih za zapošljavanje sportaša. Uvijek je problem to što sportaši nakon sportske karijere nemaju nikakvog radnog iskustva a oni u svojim karijerama steknu jako puno iskustva koje se ne može dokazati papirima. Ja sam, primjerice, provela 15 godina slažući sama svoj program natjecanja i financiranja i nitko mi ne može reći da ja nemam radnog iskustva. Osim toga, sportaši su odlučni, uporni, imaju izražene radne navike, bolje funkcioniraju pod pritiskom… Naravno da uvijek naglašavamo važnost obrazovanja jer je i ono važan uvjet za uspješan život nakon sportske karijere.
Već tri desetljeća u HOO-u je prisutna Mimi Vurdelja. A ona se svojim neizmjernim trudom i šarmom nametnula šefovima krovne nam sportske kuće pa je od toga da je praktički počela u hodniku dospjela do toga da je danas neizostavna stručna osoba koju mnogi sportaši zovu svojom drugom mamom na koji način ju često oslovljava i trofejna olimpijka Sandra Perković.
- Mene su u početku potčkaljivali na svakom koraku jer je 90-tih nutricionizam bio nepoznanica a danas je HOO jedini nacionalni olimpijski odbor u svijetu koji u meni ima osobu kojoj se sportaši mogu obratiti 24 sata dnevno - kazala je Mimi i navela nekoliko primjera svoje dostupnosti:
- Jednom me Martin Sinković nazvao od zubara da me pita da li mu zubar smije dati taj i taj lijek. Drugi put me zove liječnik rukometne reprezentacije da vidi da li je ono što želi dati Duvnjaku na listi zabranjenih sredstava. Strijelac Josip Glasnović mi je pak poslao fotografije iz Maroka da mi pokaže što su kupili u tamošnjoj ljekarni.
A uz olimpijskog pobjednika u gađanju glinenih golubova iz Rija vezana je i sljedeća anegdota.
- Jednom me s nekog putovanja nazvao Josip Glasnović da mi se požali da mu nije stiglo oružje i da ima jako visok tlak, 180 sa 130, tako nekako i pita me da li može uzeti tablete od Valtera. Ja ga pitam tko je uopće Valter o on mi veli pa otac od Giovannija Cernogorza, olimpijskog pobjednika iz Londona. Najprije sam ga smirila i potom mu objasnila da mora otići na hitnu.
Mimi je primjer žene u sportu koja se za sebe izborila svojom naglašenom ambicijom i radnom etikom no na tu temu bolnu istinu ustvrdila je Valentina Novosel Kukolja iz Zagrebačkog saveza sportske rekreacije.
- Nažalost, u sportovima u kojima se vrti novac žena koje o nečemu odlučuju je puno manje nego u onim drugima.
Ono što je ohrabrujuće jest da je Vijeće elektroničkih medija usvojilo popis događaja koji trebaju biti dostupni na javnoj televiziji a koji izjednačava značaj muških i ženskih reprezentacija u više ekipnih i pojedinačnih sportova. O tome je govorila Antonija Dujmović, dobitnica prve nagrade "Milka Babović" za praćenje ženskog sporta.
- Žene u sportu su nedovoljno vidljive i na krivi način vidljive. Ne dobijaju dovoljno medijskog prostora, podzastupljene su, a i kada su zastupljene tu zna biti i seksističkih pristupa. Srećom, rezultati istraživanja kažu da je kolektivni ženski sport u informativnim programima 2016. bio prisutan sa 3,7 posto a da se ta brojka, nakon pet godina, popela na šest posto što je dokaz da se zaista može. Samo je potrebno osvijestiti medije da nije sve u klikanosti, da postoji nešto što se zove društveni doprinos.
Zanimljivo je zborila Antonija Dujmović i na temu ženske (ne)ambicioznosti u kontekstu upravljačkih dužnosti u sportu.
- Mi odgajamo djevojčice i žene da šute, da budu dobre i tihe, a dječake i muškarce da budu agresivniji i da se izbore za sebe. Pa onda imamo žene koje se ne usude biti sve ono što mogu biti, iako su svojim vještinama, sposobnostima i obrazovanjem često daleko iznad svojih muških konkurenata. To je povijesno nasljeđe i na nama je sada da ih potičemo i ohrabrujemo da se usude biti ambiciozne, da budu predsjednice sportskih saveza, odnosno da se uopće mogu zamisliti na toj poziciji.
