Mada smo u onih šest godina dok je kraljevao na Kvarneru prilično srasli s Matjažom Kekom, a i on s nama, nekako kao da ga nismo svi do kraja pohvatali. Ispao je u srijedu veliki majstor taktike mada je zapravo Slovenija odigrala jedino što realno može sabivši se na svoju polovicu uz ono najjednostavnije “pukni čim vidiš gol, možda i uđe”. Ako smo išta naučili od Keka, trenera koji je u hrvatskom nogometu ostavio takav trag da je, otišavši iz njega, oborio svjetski rekord u broju demantija na vijesti da se vraća, onda je to da nema nepobjedivih. Danas i više nego ikad. I da što je veća razlika na Transfermarktu, to je nogomet još naglašenije igra 11 na 11.
Mi imamo Perišića, zvijezdu Intera! Pa što!? Imamo Kovu, igra za Chelsea! Da, i? Imamo Luku Modrića! Je pa kaj, reći će Slovenac, razmijenit ćemo dres na kraju i to je to. Samo momčad pobjeđuje. Ili gubi. Zajedno sa svojim trenerom. Mi u Ljubljani nismo bili ništa. Slovenci su samo prvih deset minuta bili impresionirani slavnim gostima. Onda su shvatili da se s tim Hrvatima da razgovarati. Realno, da je na njihovu mjestu bio Dinamo, Hrvatska bi pala s 4:0. I to je poražavajuće.
Kako godine prolaze, raste i dojam da je Zlatko Dalić sam sebi stvorio problem ponavljajući da će srebrni iz Rusije kod njega uvijek imati kredita. U dobroj vjeri, sigurni smo, ali učinak evidentno opada. Jer, dođe na isto kao kad zaslužnom radniku kažeš “miran si do penzije”. Mada dobro kaže i Aljoša Vojnović da mi svaku pobjedu ili poraz objašnjavamo po načelu “igra im se, ne igra im se”. Nešto je dublje trulo u našoj igri ako u 2021. napadamo nekakvim dugim ubačajima koje bi polovila i obrana Hajduka. I da još sve to izvodimo sporije nego 1997. na Poljudu protiv istog suparnika. A ni tad nije dobro završilo. Ali smo bar zabili tri. Sad je dojam bio da bismo prije podigli novi Maksimir nego zabili gol na blještavim Stožicama.
No, kvalifikacije su još mlade, a Slovenci su tradicionalno zeznuti. Pitajte Guusa Hiddinka koji je odveo Ruse u polufinale Eura, da bi onda u sljedećem ciklusu naletio baš na Keka. Ili one Jugoslavene koji su nam uzeli Euro 2000. da bi ih onda Katanec i Zahovič, dok su još razgovarali, sredili u kvalifikacijama za Svjetsko, i to u Beogradu.
Slovenski komentator Igor Bergant zadovoljno je zaključio prijenos riječima: “Hvala, fantje, a hvala i Zdravku Čoliću koji je uništio teren na Marakani!”. Generacije se mijenjaju, ali jedno stoji – kad im daš priliku, Slovenci će opaliti šamar. I taj najviše boli.
E tu smo lekciju još prije prošli iz rukometa gdje su nam prvi susjedi odnijeli jedino natjecanje na koje nismo otišli. Sve dok se Francuzi prije koji tjedan nisu valjda nehotice sklonili u stranu da Portugalci prođu do Tokija. Pamti pa vrati... Mada smo si najviše sami krivi. Slovenci su nam pred nosom uzeli i posljednju svjetsku medalju, a nakon tog nevjerojatnog preokreta nije odletio samo izbornik Željko Babić, već i Ivano Balić koji je tada bio koordinator za kompletan muški rukomet u Hrvata. I time su zaustavljeni neki procesi u pogledu pomlađivanja reprezentacije i promjene načina igre.
Balić se vraća sad kad smo udarili u zid. Ali bolje ikad nego nikad. I ta kombinacija s Horvatom mogla bi biti vrlo zanimljiva ako joj damo dovoljno šanse i povjerenja. Jer, i rukometnu nam reprezentaciju čeka potpuno ista stvar isto kao i nogometnu – pripremiti se za vrijeme poslije Duvnjaka, odnosno Modrića. Obje momčadi imaju grozan problem napada. Tko će nas dalje voditi? I je li taj svjestan da već danas, a ne sutra kad se ovi i fizički maknu, mora biti vođa? Je li Mateo Kovačić taj ili nije? Zna li Luka Cindrić da samo on može povesti rukometnu reprezentaciju kako bi se vratila u svjetski vrh? I da za to treba i žrtvovati malo ega? I da to što igra u Barceloni, pa čak i da osvoji s njom tri Lige prvaka, već prvom susjedu ne znači ništa ako ne napravi ništa s repkom?
“Ako smo pali, bili smo padu i skloni”, jedan je od najljepših stihova princa poezije Branka Miljkovića koji se 1960. s 26 godina doselio u Zagreb, da bi ga već sljedeće godine našli mrtvog na Ksaveru, a što će službena istraga pripisati samoubilačkom činu. Mada poezija i sport odavno ne idu ruku pod ruku, te riječi možda i najbolje opisuju aktualni trenutak naše dvije najpopularnije momčadi. Nakon najvećih uspjeha neminovno dođe i do pada, o čemu je i veliki Arsen nešto rekao u stihovima: “Moj zanat dao mi je vrh s kojeg ću pasti”. Vratimo li se još malo na Miljkovića, otkrit ćemo i da je zapravo najčuveniji po stihu iz jednog epitafa – “Ubi me prejaka reč”. E tu se već i Mamić nazire...
U današnje vrijeme svaka budala može nešto čeprkati po našim igračima i trenerima,kao da je on neki pametnjaković....