Srbija sustavno destabilizira Hrvatsku uoči ulaska u EU. Eto najnovije izjave srbijanskog ministra dijaspore Srđana Srećkovića da će Srbija zatražiti za pripadnike srpske manjine u Hrvatskoj status konstitutivnog naroda jer da su ga izgubili 1990. godine. Točno je, međutim, da Srbi u Hrvatskoj nikad nisu ni imali taj status ako se malo bolje pogleda Ustav SRH, ali inzistiranje na njemu bilo je jedan od potpaljivača srpske pobune u Hrvatskoj i agresije JNA i srpskih paravojnih skupina.
Milorad Pupovac, dakako, mora biti krajnje rezerviran prema tom prijedlogu jer sve drugo vodi u nove sukobe. Ali se prešućuje da Srbi već i sada imaju ekskluzivni status u odnosu na ostale manjine u Hrvatskoj, nakon što se za posljednjih ustavnih promjena Pupovčev SDSS odrekao dvostrukog prava glasa, koje inače imaju sve ostale manjine, u korist svoja tri zajamčena saborska zastupnika. Dakako, sve uz pomoć HDZ-a!
Srbiji se ništa ne može zamjeriti, ona ima svoje nacionalne ciljeve. Ali što mi hoćemo? Najbolji primjer jest otvoreno pismo predstavnika hrvatskih institucija iz Vojvodine najvišim državnim dužnosnicima Srbije i Hrvatske, u kojemu izražavaju nezadovoljstvo djelatnošću srbijanskih vlasti koje je usmjereno na razgradnju hrvatskoga manjinskoga korpusa na sjeveru Bačke. To je pismo u Hrvatskoj gotovo posve prešućeno! Ni jedan naš političar na njega se nije osvrnuo. A činjenica je da su srbijanske znanstvene institucije izravno uključene u stvaranje “bunjevačke nacije”, posebice SANU. Na posljednjim unutarnjim izborima za članove Hrvatskoga nacionalnog vijeća Tadićeva Demokratska stranka istaknula je listu “svojih” Hrvata. Kako bi to bilo da za unutarnje izbore srpske zajednice u Hrvatskoj HDZ istakne svoju listu “HDZ Srba”?! Cilj svega toga jest folklorizacija Hrvata u Vojvodini, oduzimanje svake političke snage i samostalnosti, što na kraju vodi u potpunu asimilaciju. U Srbiji još ima mnogo Hrvata koji se boje reći da su Hrvati. Dovoljan je samo jedan incident uoči popisa i mnogi će se obeshrabriti. Zar nije dovoljno da su Srbi na pravoslavni Badnjak u Subotici pjevali “Bit će mesa, klat ćemo Hrvate“? Što o tome kaže Josipović te njegovi savjetnici Jović i Tatalović, ili Romana Vlahutin koja je zasjenila Joška Paru? Je li i to dio pomirenja Srbije i Hrvatske?
Nas se uporno uvjerava da se sa Srbijom moramo pomiriti kao Njemačka i Francuska. U sklopu toga trebao bi ostati neimenovan inicijator agresije na Hrvatsku i BiH. Josipović tako govori o “konglomeratu loših politika“, a Tadiću su krive “politike devedesetih“. U odnosima Njemačke i Francuske jasno je gdje se rat vodio i tko ga je počeo, a na suđenju u Nürnbergu ta je politika osuđena kao i njezini predvodnici.
U slučaju Srbije do danas nije odgovarao nitko iz vrha JNA, a Srbija ne priznaje agresiju. Dapače, Srbija te generale štiti i prijeti Hrvatskoj reciprocitetom budemo li ih mi proganjali. Ne priznaje postojanje logora na svom području u kojima su zatočeni i ubijani Hrvati, za ratni zločin želi suditi Purdi kojeg je Srbija otela iz Vukovara, odvela u logor i prisilila na priznanje. Londonski je sud ustanovio u slučaju Ejupa Ganića da Srbija barata političkim optužnicama, a Purdin slučaj također je politički! Gdje je sad Josipović koji inače žestoko brani Manolića i Boljkovca? Tadić pak nije vratio gotovo ništa od obećanih dokumenata vukovarske bolnice... Treba li još primjera da se u Srbiji ništa nije promijenilo?
Branitelji i mnogi drugi krajnje su iziritirani nečinjenjem hrvatskih vlasti, prešućivanjem, poslušništvom prema van... Josipović i Tadić idu u proces pomirenja na pogrešnim temeljima. Oni mogu biti prijatelji i slikati se, dovoditi u Zagreb cajke na crvenom tepihu, ali u stvarnosti to pomirenje puca kao kokice u mikrovalnoj!
Funkciju precjednika i bivseg precjednika treba jednostavno ukinuti. Nikakve koristi od njih, a puno glavobolje.