Srbija, kako sada stvari stoje, ipak neće do kraja lipnja dobiti od zemalja Europske unije točan datum početka pregovora o članstvu i to je pravi razlog poigravanja predsjednika Srbije Tomislava Nikolića idejom da ne dođe u Zagreb na već dogovorenu proslavu ulaska Hrvatske u EU.
Obrazloženje da neće doći ako Hrvatska “uvrijedi Srbiju” predstavljanjem i tretiranjem Kosova kao države samo je Nikolićeva izlika. Srbija dobro zna da je Hrvatska, kao još točno stotinu drugih zemalja svijeta, priznala Kosovo i da tu državu tretira kao samostalnu i suverenu. Nakon potpisivanja sporazuma u Bruxellesu, Srbija također dobro zna da politika nesudjelovanja na međunarodnim skupovima na kojima je prisutno Kosovo više nema smisla.
Ali, kad je najavljivao Nikolićev dolazak u Zagreb 1. srpnja, državni vrh Srbije bio je gotovo siguran da će do tada Srbija imati datum početka pregovora. Nakon 19. travnja, kada su srpski i kosovski premijer u Bruxellesu parafirali povijesni sporazum o normalizaciji odnosa, zaista se činilo da je datum za Srbiju nadohvat ruke. Državnom vrhu Srbije tada se sviđala ideja da predsjednik Nikolić bude u Zagrebu na dan ulaska Hrvatske u EU, ali i na dan kad Srbija započinje svoje pregovore o članstvu. Sada, kad je datum početka pregovora za Srbiju sve dalje i dalje, Nikoliću ta ideja postaje sve manje primamljivom. Nema sumnje da će, ostanu li bez datuma, mnogi Srbi 1. srpnja vrištati “prevara”. U takvom raspoloženju Nikolić ne želi iz balkanskog Beograda dolaziti u europski Zagreb.
Iako velik broj država EU smatra da Srbija treba biti nagrađena za potpisivanje sporazuma s Kosovom, najvažnija europska zemlja Njemačka vrlo je stroga i nema namjeru nikome progledati kroz prste. Nijemci žele vidjeti dokaze s terena o tome da se sporazum zaista i primjenjuje. Takvom stavu Nijemaca priklanjaju se i neke druge važne države EU. Takav stav je razumljiv. Diplomati EU koji poznaju Balkan znaju da se u mnogo slučajeva u recentnoj povijesti nešto potpisivalo, ali nije se uvijek primjenjivalo u duhu u kojem je potpisano. Prema toj školi mišljenja, nagrada za konstruktivno ponašanje treba uslijediti nakon dokaza o implementaciji, a ne odmah nakon potpisa dok se tinta još nije ni osušila.
Njemačka predlaže da se na summitu EU krajem ovog mjeseca umjesto točnog datuma Srbiji pokaže samo “zeleno svjetlo”. Prema tom prijedlogu, Europsko vijeće bi o datumu za Srbiju odlučivalo tek u siječnju 2014., pod uvjetom da izvješće Europske komisije u listopadu potvrdi da se sporazum s Kosovom primjenjuje te pod uvjetom da to zaključe i predsjednici i premijeri EU na summitu u prosincu.
Druga škola mišljenja koja o ovom pitanju postoji unutar EU zagovara tvrdnju da bi takvo odgađanje datuma za Srbiju otežalo beogradskim vlastima implementaciju bruxelleskog sporazuma i da bi to moglo ugroziti pozitivan napredak koji je do sada postignut. Obje škole mišljenja imaju smislene argumente. Ali, da parafraziramo Garyja Linekera i njegovu besmrtnu definiciju nogometa, Europska je unija igra u kojoj 28 zemalja članica raspravlja o svojim različitim stavovima i na kraju uvijek pobijede Nijemci. Zasad je najizglednije da će datum početka pregovora EU sa Srbijom ovisiti o stavu Njemačke, a u ovom trenutku on je takav da je od potpisivanja važnija primjena sporazuma.
A kakav je u tome svemu stav Hrvatske? Hrvatski stav, koji je iznosila ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, jest da svi naši susjedi trebaju napredovati na putu prema EU. Trebaju ispunjavati obveze i za to trebaju biti nagrađivani. Sljedeća dva tjedna Hrvatska još nema pravo glasa u EU pa ne odlučujemo hoće li Srbija sada dobiti datum ili ne, ali od 1. srpnja i naš glas se računa. I nakon 1. srpnja hrvatska politika ostat će takva da želimo vidjeti Srbiju kao buduću članicu EU jer to doprinosi njihovoj, regionalnoj, pa i našoj stabilnosti. Možda pojedini krugovi u Hrvatskoj takvu politiku naše pomoći regiji doživljavaju pogrešnom, ali u osnovi to je dobra politika za Hrvatsku jer radi u korist stabilizacije našeg okruženja, a i Hrvatskoj daje dodatnu vrijednost kao članici EU koja bira konstruktivnu, a ne destruktivnu ulogu. No, podrška Srbiji na njezinu europskom putu ne znači, naravno, bezrezervnu podršku svemu što u Beogradu tvrde da je europsko. Položaj Hrvatske u tom smislu možda je najbolje sažeo Tonino Picula u Europskom parlamentu: EU mora ostaviti svoja vrata otvorenima Srbiji, ali ne smije dopustiti da kroz ta vrata prođe duh prošlosti.
