Tko o čemu, baba o uštipcima. Tako evo i ja malo o nogometu. Na žalost, u recima koji će uslijediti ljubazno upozoravam čitatelja da neće biti ni riječi o skandalima vezanim uz političare, Crkvu, Hrvate (kao takve) i Srbe (kao takve) kako ne bi gubio vrijeme zbog mog kaskanja za aktualnim, na teze koje su samo plod nesnosnih vrućina, kada se po noći ne može spavati, pa se misli o koječemu. Još jedna važna napomena bila bi ta da sam potpuno ravnodušna prema plasmanu preplaćene skupine momaka zbog njihova vješta naganjanja lopte po travnjaku i nimalo ravnodušna prema posljedičnoj histeriji koju bavljenje tom viskopozicioniranom sportskom disciplinom izaziva u obliku huliganskog ponašanja, izdizanja kompeticije iznad svega, mogućnosti i želje da se izgubi glava, nenamjenski kredit, oko, ugled, grudnjak i što sve ne.
Zbog rezultata sofisticirane igre kojom su se zabavljali još u prapovijesti i koja pokazuje tek neke naznake da je uspješno evoluirala, najviše po pitanju pravila unutar terena i skupoće opreme, ali ne i po pitanju onih iskonskih žica koje titraju razne gladijatorske igre, izvan arene. Na primjer, na 32 stupnja oko jedan ujutro (zidovi se preko dana zagriju), tijek misli ide ovako; gdje su sada završili svi oni navijački rekviziti, kako mora da sve te kockice negdje tužno stoje u šupama i garažama, što sad sa svim onim velikim plazmama, koje u terminima utakmica nakon završetka Europskog prvenstva u nogometu, prikazuju reprize repriza forenzičkih serija, što se dogodilo s popularnim pripadnicima životinjskih vrsta (je li ove godine bila svinja?) koje su predviđale rezultate, s bolno slatkim sjećanjem na doba kad problemi nisu postojali, kad se živjelo samo za nogomet. Srce kuca za nju.
Parada za sirotinju
Na sreću, kod nas je to divno doba trajalo kratko, pa i u tom malom odsječku vremena, dogodilo se svašta lošega. Jedan je mladić zbog navijanja izgubio život kada je, sjedeći na vratima automobila u vrijeme vožnje ispao kroz prozor i udario glavom o pločnik, dvije djevojke, sudio im netko ili ne, postale su sprdnja i dobrano se obrukale sisatajući se u inozemstvu, unatoč hvale vrijednim pokušajima da se njihovu gestu opravda kao subverzivnu (a njih je samo ponio navijački žar), srce kuca za nju. Siroti, nisko kapacitirani čovjekoliki pojedinci s bacanjem banana na teren talijanskom tamnoputom igraču uspjeli su ponovno svratiti pozornost na sebe, tekle su rijeke alkohola. Neki od bivših navijača ispod mog prozora koji se još nisu stigli presvući (iz plastificiranih dresova), sada kad je velika plazma uključena na “mute”, ne znaju što bi sa sobom pa nagovaraju jednog mentalno zaostalog čovjeka da na 37 stupnjeva Celzijevih trči krugove oko zgrade kako bi zaslužio svoje pivo. Ali, srce kuca za nju. Jer, prevažna je to stvar, dobaciti loptu u mrežu, klicati nekome tko godišnje ili mjesečno zarađuje milijune eura, biti tamo na licu mjesta i lišiti svoju obitelj ljetovanja jer putovanju u Poljsku ovog lipnja nije trebalo opravdanje. Nije zanemariva ni svota novca koja je potrošena na sve one policijske snage, zaštitare, stadione za jedno ljeto, sanitarne čvorove, razbijeni inventar, izloge, automobile, sobe, podvođene djevojke u njima, hitne intervencije, novinare, komentatore, izračune mogućih rezultata, hostese, njihove haljine, izvještaje iz minute u minutu, da bi se odigralo europsko prvenstvo u nogometu. U recesiji. Što je važnija utakmica, to je više rizika, što je presudniji rezultat, to je više huligana, što je više simbola, to je veća isključivost. Što je više novca u igri, to je više sirotinjskog jada uključenog u paradu na svim razinama.
A ima i drugačijih utakmica. Iz nekog razloga, sve gore nabrojeno, kod tih drugačijih, ide u obrnutom smjeru. O njima izvijeste u sve skupa tri novinska članka, a kada i izvijeste, o njima se piše kao o utakmicama u kojima rezultat nije presudan, u kojima je važno sudjelovati, dežurne huligane ni najmanje ne zanima pojaviti se blizu stadiona iako se okolo motaju i neki Talijani čijem su reprezentativcu još nedavno bacali banane na teren, baklje se ne unose na tribine, radost naprosto ne potiče na direktno izlaganje mliječnih žlijezda Sunčevim zrakama. Jer na prvi pogled, sve je isto; travnjak, golovi, ljubav prema sportu, ista pravila, sudac, sve kao pravo, samo s jednom razlikom. Ove druge utakmice uvijek imaju svrhu, smisao, cilj, a ono što kod njih izostaje jest zgrtanje sumanuto velikih svota novca za trčanje, ganjanje i nogometne strategije. Čudan je taj fenomen.
Četvrt četvrti milijunčića
Baš jedna takva utakmica odigrana je prije neki dan u Vukovaru. Utakmica koja se na jednom od popularnijih portala čak i ne nalazi u rubrici “sport”, nego “zanimljivosti”. Na marginama sporta i sportskih natjecanja odigrala se utakmica pod nazivom “Hrvatsko srce za Italiju” u kojoj se prikupljao novac za pomoć stradalima u potresu u Italiji. Između ostalih organizatora bila je i Udruga djece poginulih i zatočenih branitelja koja je svoje domoljublje očito dokazala na krajnje nezanimljiv način za ovdašnje navade, u iskazivanju pomoći nekoj drugoj ugroženoj skupini. U ta dva poluvremena zaigrali su čak i neki od bivših reprezentativaca o kojima se našlo shodno izvijestiti da im nisu smetale godine niti koji kilogram viška. Prije početka igre talijanskoj veleposlanici uručen je ček od 100.000 kuna.
S druge strane popularni, hvaljeni i do božanstva uzdizani hrvatski nogometaš Luka Modrić zaradi oko 3,4 milijuna eura na godinu. Samo kad se sjetim svih onih fotografija ganutih, utučenih, oblivenih suzama, očajnih, teško deprimiranih lica hrvatskih navijača nakon što smo ispali. To jest, oni koji su igrali. Oni koji će i dalje zarađivati istu, ako ne i veću svotu novca. Budući da temperatura i dalje ne pada, a san ne dolazi na oči, više ili manje logične misli dolaze same. Kada bi netko takav pomislio da mu je možda samo četvrt milijunčića na godinu višak, iako se skanjujem iznijeti tu pretpostavku, ali svijet bi bio bolje mjesto. Koliko bi kuća, bolnica ili škola moglo biti obnovljeno, nije lako zaključiti, ali moglo bi se. Kada bi netko takav u svoje vlastito ime istupio, a to ga ne bi koštalo ni četvrt četvrti milijunčića i apelirao da se prestane s huliganskim ponašanjem, učinio bi zaista mnogo. Ili, kada bi mi netko barem znao objasniti koja je veza između srca koje kuca za nju, iritantno do u beskraj reklamiranog alkoholnog pića poistovjećenog s nacijom, banana na travnjaku, dva para sisa iz Zagorja i gospodina Kalmete, koji to sve razumije. Moje isprike za Kalmetu, samo je iskrsnuo.
Glavno da se babe degradira i gura u poslovice, pored njihovih uštipaka, drama oko nogometa djeluje kao zaista ozbiljna stvar. Pogotovo oko onog profesionalnog.
