Kad razmišljaš, lomiš se, izabireš između dva ili više rješenja, onda si u dilemi. Dobro je biti u dilemi jer to barem znači da imaš izbora. Naš premijer Sanader nije u pravu kada "na prvu" tvrdi da je "pogrešno postavljati dilemu EU ili ZERP".
Kada bismo tu dvojili samo o ribama, opet bi valjalo biti u dilemi, mjeriti i vagati. Kada bi u pitanju bio "samo" nacionalni osjećaj, ili u anketi Večernjeg lista izrečen stav javnosti koja daje prednost ZERP-u nad članstvom u EU, opet bi valjalo biti u dilemi. ZERP je, međutim, mnogo više od riba, mnogo više od dobrog motiva za političare.
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća INA je, u suradnji sa strancima (i Amerikancima), počela istraživati zalihe ugljikovodika, dakle nafte i plina u Jadranu. Na sjeveru je pronađen plin u dovoljno isplativim količinama pa je, nakon dugogodišnjeg natezanja, ipak pokrenuta proizvodnja plina.
U suradnji s Talijanima jer su se pronađena plinska nalazišta protezala s obje strane granice na moru, a bivša država i nije imala sredstava za crpljenje plina i gradnju platformi. Istraživalo se i kod Dugog otoka i na zadarskom području, ponešto i u Dinaridima. Nisu nađene neke epohalne količine ugljikovodika pa su istraživanja prestala. Tada.
Svaka čast ribama, srdelama, velika je to ekonomska korist za Hrvatsku, potrebno je ekološki zaštititi "resurse", no u aktualnim političko-ribolovnim dvojbama oko ZERP-a nije se još stiglo do nafte i plina. Pitate li stručnjake, nitko oprezan ne bi se usudio, bez novih istraživanja znatno savršenijom tehnologijom, ustvrditi kako u ostalim dijelovima Jadrana nafte i plina nema.
Prije će biti da ipak ima. Stoga je imati dilemu oko ZERP-a za Hrvatsku strateški važna stvar. Hrvatski stručnjak kojemu je nafta u malom prstu Davor Štern potvrđuje da nije stvar "samo u ribama". Sigurno da horizontalna granica na moru određuje i onu u vertikali.
Odredi li Hrvatska granice nekog gospodarsko-ekonomskog pojasa do sredine Jadrana, ima neprijeporno pravo crpljenja pronađenih rudnih bogatstava u podmorju, i nafte i plina. U suprotnom, nema, kaže mi Štern. Ne upušta se u prognoziranje ima li ugljikovodika i kolike količine, ali znakovito kaže da je, kada su zadnji put jače istraživali Jadran, nafta na svjetskom tržištu "bila desetak puta jeftinija nego 2008." Sada je isplativo crpiti i, donedavno beznačajne količine nafte, a tehnologija omogućava crpljenje i s velikih dubina.
Za mudru državu ova bi spoznaja bila dovoljna za dilemu. Prije mnogo godina Škotska i Norveška bile su u dilemama zbog Sjevernog mora. No, ne samo zbog bakalara nego i zbog ugljikovodika. Svoje bogatstvo Škotska i Norveška duguju izravno tim bogatim nalazištima. Ne bi uspjeli da, prethodno, u Sjevernom moru nisu ucrtali svoje ZERP-ove. Nisu odustale od "dileme".
Velika bi bila pogreška kada bi Hrvatska, pa i zbog bržeg ulaska u EU, samoinicijativno uklonila dilemu ZERP-a i ne odredila svoje gospodarske granice na Jadranu. Ne očekuje se da bi se u Jadranu mogle pronaći goleme količine nafte i plina, no možda ipak dovoljne. Šternu je zanimljiv aktualni sukob Irana i Azerbajdžana zbog granica ZERP-ova na Kaspijskom jezeru, gdje Iranci crpe naftu ljutitih Azerbajdžanaca jer se naftna nalazišta protežu bez obzira na granice.
Ima čak ideja da jedni na nekom području uzmu stup mora do 20 metara dubine, drugi do dna i obratno. Imaju dilemu. A kada bismo, u nekoj bajci, mi pronašli naftu u Jadranu, imali bismo dilemu hoćemo li uopće ući u EU. Norveška nije.
