Istresanje sadržaja noćne posude na glave časnih ljudi, to u Hrvatskoj nije izoliran slučaj nego nacionalni sport. Svakodnevno se s mnogih čestitih glava cijedi nečist pa se na to, žalosno je, malo tko i obazire.
Tko nije zagovnan danas, bit će sutra, a tko je bio prekjučer, ne znači da neće biti i prekosutra. Tko se pobuni, bit će ismijan, a i tko se pomiri, neće proći bolje.
Osim ako nije posrijedi nacionalni velikan kakav je Vjeran Zuppa!
Njega se ne smije ni krivo pogledati. I jao si ga onome tko to ne zna! Kao što nije znao, ili nije htio znati, predsjednik ovdašnje stranke reformiranih komunista Zoran Milanović.
U nekom radijskom razgovoru, iznerviran prigovorima nereformiranih salonskih komunista na debelim državnim sinekurama, taj se neiskusni politikus nježno očešao o spomenutu kulturnu veličinu.
Ma, tko je uopće taj Zuppa! – bilo je sve što je Milanović rekao – ali, avaj, više nego dovoljno da se nesretnog opozicionalca istog trenutka premaže katranom, pospe perjem i pretvori u javno strašilo za plašenje ljevičarskih aktivistica po našim medijima.
Intenzitet vriska koji se začuo sa svih strana i brojnost viđenih ljudi, naravno, lijevih, koji su skočili u obranu svog idola teško da se može mjeriti s bilo čime na hrvatskoj političkoj pozornici u posljednjih pola stoljeća.
Krleža je, primjerice, nekad u kulturi bio što i Tito u politici i nije ga se smjelo dirati Ali, da mu je tko i rekao nešto nalik na ovo što je Milanović kazao Zuppi, sumnjam da bi se digla tolika dreka.
Krleža jest bio važan, povlašten i zaštićen, ali poneka kritička na njegov račun ipak se nije doživljavala kao nacionalna katastrofa.
Milanovićevo mlako otresanje na Zuppu u grotesknom je neskladu s reakcijama što ih je izazvalo, a kojima je zajednički nazivnik panični uzvik: Srušio se svijet, napadnut je Zuppa!
Što se sve u ovoj zemlji radilo s njezinim časnim građanima, a da nitko javno nije ni pisnuo. Odakle sad tolika zabrinutost za gospodina Zuppu?
I tko je uopće taj Zuppa? – da i ja ponovim pogibeljno pitanje.
Zuppa će uskoro navršiti 70 godina i po zanimanju je ugledni intelektualac. Potječe iz splitske obitelji Župa, bavio se mnogim poslovima, ali se nikad vruć vode nije napio.
Kao kazališni ravnatelj (&td) te urednik časopisa i biblioteka (Razlog) stekao je nesumnjive zasluge, ali u usporedbi s Gavellom, Matkovićem, Marinkovićem, Božićem, Hadžićem... pa i sa svojom sljedbenicom Mani Gotovac on je negdje u suterenu.
Voli se fotografirati u sartrovskim pozama. Solidan je pjesnik, neprohodan esejist i nerealizirani ministar kulture sa strategijama koje obično nestaju u “bermudskom trokutu” Vujićevih ladica. Prevođen je na francuski – u Zagrebu.
Na kazališnu je akademiju došao sa 45 godina i izmislio novu teatrološku disciplinu, dramatologiju, koju osim njega, kako se priča, razumije još samo njegova studentica Saša Broz, ali mnogi u nju vjeruju. Znam, dragi čitatelju, da ćeš pomisliti da je ovo noveleta. Nije, zbilja je.
Sudeći po komentarima, a i minusima na pojedine komentare, nazovimo ih pavičićevi reformirani komunisti su zbili redove, treba druga obraniti.