Kad je u pitanju pružanje pomoći ljudima u potrebi, Sveto pismo ne ostavlja prostor za različita tumačenja: “Ako se stranac nastani u vašoj zemlji, nemojte ga ugnjetavati. Stranac koji s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao sebe samoga. Ta i vi ste bili stranci u zemlji egipatskoj. Ja sam Gospodin Bog vaš.” (Lev 19, 33-34). I sam Isus Krist nedvosmisleno nas je poučio kad je na pitanje: “Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?”, odgovorio: “Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25, 37-40).
Dakle, da ponovim još jednom rečenicu kojom počinje ova kolumna: “Kad je u pitanju pružanje pomoći ljudima u potrebi, Sveto pismo ne ostavlja prostor za različita tumačenja”.
Ponavljam tu rečenicu zato što je u ovom vremenu i na ovom mjestu osobito važna. Morala bi, barem, biti naročito važna svima koji se smatraju katolicima, a takvi su u hrvatskoj državi i hrvatskom narodu, kaže popis stanovništva, većina.
Prvi prognanici Adam i Eva
E, sad, zašto bi katolicima moralo biti važno i mjerodavno nešto što je ispisao neki kolumnist u novinama koje nisu Glas koncila? Pa, kao katolicima im doista ne bi trebalo biti važno. Ali, s druge strane, baš kao katolicima, dakle ljudima svedenima (ili uzdignutima?) na tu njima vrlo važnu i bitnu vjerničku identitetsku komponentu njihovih bića, moralo bi im biti važno što im poručuju njihovi duhovni pastiri, biskupi.
Naime, tu rečenicu u kojoj se tvrdi da kad je u pitanju pružanje pomoći ljudima u potrebi, Sveto pismo ne ostavlja prostora za različita tumačenja nisam napisao ja. Tom rečenicom počinje zaključni šesti članak Izjave Komisije Hrvatske biskupske konferencije Justitica et pax. Izjava po naslovom “O važnosti međunarodne zaštite izbjeglica i kršćanskoj solidarnosti u njihovom zbrinjavanju” objavljena je 18. rujna 2015. godine s potpisom predsjednika dotične komisije, bjelovarsko-križevačkog biskupa Vjekoslava Huzjaka. Nije li, pak, licemjerno što upravo ja pozivam katolike da slušaju što im poručuju njihovi biskupi? Ja, koji se toliko često drsko usuđujem vjernicima i nevjernicima prokazivati upravo biskupske poruke koje ne bi trebalo slijediti?
Tvrdim da nije. I vjernici i nevjernici baš zato imaju oči, razum i slobodu da razluče pšenicu od pljeve, hranu od smeća, sadržajnu riječ od ispraznog blebetanja, dobro od zla. (Usput, svi mi kršćanski odgojeni i poučeni ljudi trebali bismo se sjetiti prvih prognanika: Adama i Eve, protjeranih iz zemaljskog raja upravo zbog posezanja za plodovima stabla spoznaje dobra i zla.)
Dakle, kad je riječ o poruci da po pitanju pružanja pomoći ljudima u potrebi Sveto pismo ne ostavlja prostor za različita tumačenja, i kad poruku cjelokupnoj javnosti upućuje jedno važno tijelo Hrvatske biskupske konferencije, ja svesrdno pomažem širenju te poruke. Bila bi, naime, osobita šteta kad bi i jednog vjernika kojem je Biblija svetinja i temelj vjerničkog i ljudskog identiteta zaobišla ta poruka koja kaže da kad je u pitanju pružanje pomoći ljudima u potrebi, Sveto pismo ne ostavlja prostor za različita tumačenja.
U demokraciji, naravno, uvijek ima i treba imati prostora za različita tumačenja svega živog pod Suncem. Ali, u isto vrijeme, društvo, narod, vjera, crkva, jednostavno moraju imati neke temeljne vrijednosti koje ne podliježu raspravi. Hrvatska je, kao i većina zemalja zapadnog demokratskog svijeta, sekularna država. To znači da nijednom njezinom građaninu ne mora biti mjerodavno što s pozicije autoriteta unutar jedne religije govori neki biskup. Isto tako nijednom građaninu ne treba biti važno i mjerodavno što piše u tamo nekoj knjizi koju neki smatraju i nazivaju Svetim pismom.
Ali, meni bi kao građaninu itekako imponiralo da se i u zakone i u Ustav uvrsti jedna takva rečenica koja bi pružanje pomoći ljudima u potrebi uzdigla do kategoričkog imperativa o kojem rasprave jednostavno nema. Srećom, neki su zakoni već upisani u ljudske gene i većina ih ljudi slijedi bez obzira na propise država i religija koji često samo odvlače pažnju od onog najbitnijeg.
Ovih mi je dana jedna mudra građanka skrenula pažnju na sjajnu fotografiju i na asocijaciju koju je ta slika kod nje pobudila. Noćni prizor u čijem središtu, iznad skupine izbjeglica koji su zastali i sjeli da se odmore, sjaji križ i na njemu kip raspetog Isusa Krista nju je podsjetio na latinske riječi “in hoc signo vinces”. Ali, te riječi koje je prema legendi, ugledavši na nebu Kristov monogram, začuo rimski car Konstantin prije jedne od svojih bitaka, sada su upućene čitavom kršćanstvu kao vjeri i kao ideji. U ovom ćeš znaku pobijediti.
Mirotvorna revolucija
Nije taj znak sam križ, nije taj znak ni lik Isusa Krista. Taj znak je samo milosrđe, suosjećanje, raširene ruke i nijemo prihvaćanje i razumijevanje koje u toj noći, nad umornim ljudima, simbolizira to raspelo.
Ono što neki, pa i mnogi katolici, vide kao veliku opasnost, za kršćanstvo je zapravo prilika da se vrati čistoći iz doba prije Konstantina. Taj se car u osvajanju vlasti vješto služio vjerama, vjerovanjima, praznovjerjima, što god je bilo u tom trenutku popularno. Tako mu se, prije nego Krist, ukazivao i Apolon. Kršćanski je svijet, katolički i pravoslavni, prije dvije godine slavio 1700. godišnjicu Konstantinova Milanskog edikta, slaveći tako pretvaranje kršćanstva u državnu religiju. Do tada uglavnom progonjeni, kršćani se od tada polako pretvaraju u progonitelje. U tom je trenutku definitivno završila revolucija mirotvoraca koji su radije pristajali primiti mač u vlastite grudi, nego u ruke. Od tog trenutka kršćani opet počinju polagati zakletve zemaljskim carstvima i ratovati za njih. Za moćnike su upravo to kršćanski temelji Europe koje treba čuvati žicom, policijom i vojskom.
Drugima je vjera u čovjeka iznad svih drugih granica i suvereniteta. U duhu te vjere pod raspelom u Tovarniku dogodila se čudesna slika. Kao u drevnom kršćanskom spjevu Stabat mater, koji živi i u hrvatskom pobožnom narodu, majke su stale pod raspelom, arapske majke, hraneći i tetošeći svoju živu djecu pod likom mrtvoga Krista, i sve su bile nalik bogorodicama.
Orbanovo podizanje bodljikave žice u ime obrane kršćanstva čin je vrlo sličan Konstantinovom regrutiranju Krista u svoju vojsku. Orban i Konstantin vodili su politiku, gradili i čuvali nacije i države. Prizor pod križem u Tovarniku nešto je sasvim drugo.
