Čovjeka koji je, uz Adolfa Hitlera, najzaslužniji što je 20. stoljeće
drhtalo od straha, glave je došao baš strah. Skončao je prije 55
godina, u svojoj vili (dači) na 15 minuta od Kremlja, okružen s tri
ograde (treća je bila od bodljikave žice), stražarima naoružanima
nožem, revolverom (naganom), kalašnjikovom i pištoljem "valter" (prema
kojem je naš Veseli Diktator dobio konspirativno ime), tajnicima,
kuharima, sobarima i drugom poslugom, zaključan (s nutarnje strane) u
svojim privatnim odajama, u strahu da ga netko ne ubije na spavanju.
Nitko ga nije ubio, ubio ga je sam strah.
Svojoj je posluzi, naime, strogo zabranio da mu bez poziva ujutro ulazi
u sobu. Obično bi spavao, ili se samo izležavao, do 10, ponekad do 11,
pa i 12 sati. No, koliko god spavao, pa makar i cijeli dan, nitko nije
smio k njemu dok ne bi pozvonio. Nema zvonca, nema ulaska. Kad mu je u
nedjelju ujutro, 1. ožujka 1953., pozlilo, nije mu imao tko pomoći.
Mnogi od onih koji su stajali pred vratima rado bi to učinili, ali se
nitko nije usudio ući. Nije bilo zvonca!
Znalo se da je Gazda (Hazjain) noć proveo u ugodnom druženju s
najbližim drugovima iz Politbiroa i da će spavati dulje nego inače. Pa
kad je prošlo i podne, nitko se nije posebno uznemirio. A nije bilo
zvonca. Tek navečer je iz dače drugovima iz Politbiroa javljeno da s
Gazdom nešto nije u redu. Ne izlazi i ne zvoni. I tek je tada, dva sata
prije ponoći, nakon vijećanja u kojem su sudjelovali "oni od sinoć",
Berija, Maljenkov, Bulganjin i Hruščov, pobijeđen strah i donesena
odluka da se razvale željezna vrata iza kojih je umirao (ili već umro,
o tome među istraživačima ni danas nema suglasja) Baš-čelik svjetske
revolucije, Josif Visarionovič Džugašvili Staljin.
Našli su ga kako bez svijesti (ili mrtav?) leži na podu "u pozi
nerođenog djeteta" (kako je tijelo neki dan u moskovskoj Komsomolskoj
pravdi - listu u kojem sam našao i Staljinovo zvonce - opisao jedan od
svjedoka), negdje na putu između kreveta na kojem je zaspao i zvonca.
Ni tada nisu odmah pozvani liječnici, jer je drug Berija (kojega će
preostalo društvo "od sinoć" uskoro ukloniti) smatrao da ne treba
paničariti, da Gazda samo čvrsto spava i da nema govora o tome da
umire. A da je već umro, to mogu pomisliti samo okorjeli neprijatelji
revolucije i SSSR-a. Strah (neki kažu računica) mu nije dopuštao da
misli drugačije. A zvonce nikako da zazvoni!
Staljin je imao više vlasti nego svi ruski carevi zajedno. S njegovom
se vlašću mogao mjeriti samo njegov strah. Umorio je milijune, a sam je
umro (službeno tek 5. ožujka) zbog toga što nije stigao pozvoniti.
Obljetnice Staljinove smrti ovdje se nitko nije sjetio. A kako i bi kad
zvonce šuti.
GOST SURADNIK
