Nanizale su se smrti ljudi o kojima se s pravom kaže da bez njih svijet više neće biti isti. Među njima je i Helga Vlahović-Brnobić. Ovaj tekst neće biti još jedno žalovanje nad mrtvima i samosažalijevanje nad nama, preostalim živima. Ali, zbog dva važna razloga podsjetit ću na komemoraciju koja je na dan posljednjeg ispraćaja bila priređena u spomen na veliku ženu i televizijsku damu kakvih više nema na našim ekranima.
Prvi je razlog taj što treba jasno i javno reći jednu stvar o kojoj nad otvorenim grobom nije bilo umjesno govoriti. Riječ je o činjenici da se ni na komemoraciji u velikoj i prepunoj dvorani Hrvatskog novinarskog doma, kao ni na samom sprovodu na Mirogoju, od Helge Vlahović-Brnobić službeno nije oprostio nitko iz današnje uprave Hrvatske radio-televizije. Ne zato što ne bi htjeli, nego zato što nisu smjeli, prema izričitoj uputi koju je svojoj obitelji i najbližim prijateljima u posljednjim danima života povjerila Helga Vlahović-Brnobić. Tomu ne treba komentara.
Oproštaj od Helge Vlahović
Ali, treba zapamtiti postupak današnjeg generalnog direktora HRT-a Josipa Popovca. Moglo bi se reći da je pošteno, možda čak i hrabro što je došao na komemoraciju i ostao stajati u zadnjem redu kao službena osoba kojoj u prvom redu nije bilo mjesto. Mogao je to biti i čin neke male isprike pred uspomenom na pokojnicu u ime kuće kojoj je ona tolike godine davala svoje znanje, pristojnost i finoću, lijepo lice i dobar glas. Međutim, nisam sreo nikoga tko bi tako bio doživio i protumačio prisutnost direktora Popovca. Naprotiv, svi su pričali o tome što je Josip Popovac učinio dan prije uz pomoć onog dijela HTV-a koji je njegova slika i prilika.
Umjesto komemoracije, koju je obitelj izričito odbila, na Prisavlju je za djelatnike HRT-a bila otvorena knjiga žalosti. U toj samoj gesti poštovanja nije bilo ničeg nepristojnog. Ali, i te kako je bilo nepristojno i neprilično iz više kutova snimiti, montirati i onda u televizijskom Dnevniku te večeri prikazati upravo Josipa Popovca kako se upisuje u prisavsku knjigu žalosti u spomen Helge Vlahović-Brnobić. Taj čin također govori sam za sebe i ne treba mu komentara.
Mimo toga, ceremonija u spomen na Helgu Vlahović-Brnobić bila je doista svečan i dostojanstven događaj. Svi govori bili su neuobičajeno iskreni, prisni, prijateljski i puni ne hinjenog, nego istinskog dubokog poštovanja. Osim televizijskih doajena, još uvijek aktivnog Mladena Stubljara i umirovljenog Olivera Mlakara, najmlađa osoba i novinarka koja je bila pozvana da govori o Helgi Vlahović-Brnobić bila je urednica redakcije ozbiljne glazbe HTV-a Ivana Kocelj. I to je drugi, mnogo važniji razlog zbog kojeg se ovim tekstom još jednom vraćam na ispraćaj Helge Vlahović-Brnobić.
Posmrtna slova su i inače najteži ispiti iz govorništva, lijepog sastavljanja i jasnog izgovaranja riječi koje moraju biti birane vrlo pažljivo da budu i pametne i iskrene. Poznavajući kolegicu Ivanu Kocelj, znam da ju je s velikim strahopoštovanjem ispunila i svijest o osobi o kojoj govori, ali i svijest o skupu pred kojim govori.
(Nakon komemoracije, ja sam se borio s tremom samo da bih pristupio, predstavio se i izrazio poštovanje Ljubi Jelčiću, još jednom velikom i lijepom glasu uz koji sam odrastao, a koji je bio samo jedna od spikerskih legendi koje su se tog dana, kao kolege i prijatelji, došli oprostiti od Helge Vlahović-Brnobić.)
Osim što je dirljivo opisala svoju suradnju s Helgom Vlahović Brnobić na prijenosima bečkih novogodišnjih koncerata, Ivana Kocelj nam je vrlo uvjerljivo dočarala i trenutak svog oduševljenja i zaprepaštenja kada ju je doista legendarna spikerica, koju do tada osobno nikada nije susrela, jednog nedjeljnog jutra sama od sebe nazvala te joj plemenito i nesebično ponudila pomoć u usavršavanju nastupa i govora na televiziji. Naravno, besplatno.
Za one koji su umrli, sve naše pohvale dolaze prekasno. I zato, umjesto plakanja za velikima bez kojih svijet doista više nije isti, treba u njihovo ime pohvaliti i ohrabriti one koji su još živi, pa i mladi, a predano rade na tome da i naše vrijeme i naš svijet budu vrijedni pamćenja. Među takvima je upravo i Ivana Kocelj, kojoj pripada najveća zasluga što će Hrvatska televizija idućih dana prikazati dva iznimno vrijedna projekta.
Portret Katarine Livljanić
Prvi je “Judita”, biblijska pripovijest iz renesansne Hrvatske prema Marku Maruliću, od koje je Katarina Livljanić napravila jedinstveno glazbeno-scensko djelo. Svoju muzikološku stručnost, vokalno umijeće i skladateljski talenat Katarina Livljanić spojila je u umjetnost, u novu glazbu koja se napaja na izvorima drevnih tekstova, napjeva i svevremenske duhovnosti.
Ivana Kocelj kao urednica potpisuje virtuoznu televizijsku snimku “Judite” koja je 2010. nastala preko puta zadarske rodne kuće Katarine Livljanić, u crkvi svetog Donata. Vrhunskom materijalu čije sam ulomke imao privilegiju već vidjeti, izuzetno je vizualno ruho dala režija Radislava Jovanova Gonza. Bila bi grehota da itko zbog neobaviještenosti prespava televizijsku premijeru na Prvom programu HTV-a u utorak, 13. ožujka, u 23.40, što je iznimno rano kad je u pitanju klasična glazba na HTV-u.
A u terminu u kojem nam i inače bira sjajne glazbene dokumentarce, u ponedjeljak 19. ožujka, malo nakon ponoći, Ivana Kocelj prikazat će i prvi dokumentarni film koji je sama režirala. Na temelju radne verzije koju sam također imao privilegiju vidjeti, mogu reći da se radi o sjajnom, pametnom, pronicljivom i svakom gledatelju razumljivom portretu Katarine Livljanić.
Ta profesorica srednjovjekovne glazbe na pariškoj Sorboni u filmu priča i o novom glazbenom daru koji nam priprema tamo na obali Seine. Bit će to još jedno jedinstveno glazbeno prikazanje nadahnuto drevnim nadgrobnim tekstovima sa stećaka. O stećcima Katarina Livljanić u filmu Ivane Kocelj govori kao o mjestima prijelaza iz jednog svijeta u drugi, o kamenju kroz čija slova mrtvi progovaraju živima spajajući tako kraj i početak. Helga Vlahović-Brnobić je na onoj strani bez obzira što mi njoj u spomen činimo ili ne činimo.
Ali, mi smo još ovdje. I Ivana Kocelj. I Katarina Livljanić. I neki noćni termini HTV-a koje bi doista bilo šteta prespavati, osobito zbog neobaviještenosti. Zato vas i obavještavam.
O, ta uska varoš, o ti uski ljudi, O, taj puk što dnevno veći slijepac biva, O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi, Pa ta svakidašnja glupa perspektiva! Čemu iskren razum koji zdravo sudi, Čemu polet duše i srce srce koje sniva, Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi, Usred kukavica čemu krepost diva? Među narodima mi Hrvati sada Jesmo zadnji, robovi bez vlasti, Osuđeni pasti i propasti bez časti. Domovino moja, tvoje sunce pada, Ni umrijeti za te Hrvat snage nema, Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.