Ratni zločini kojima se Ranko Ostojić počeo baviti prije deset godina kao ravnatelj policije, ali ih nije riješio, sada mu poput kostura ispadaju iz ormara. Danas su, međutim, posljedice znatno teže nego što su bile desetljeće prije. Više nije riječ o pitanju tko je kriv, nego tko je sljedeća žrtva. Riječ je, dakako, o zločinu iz Oluje nad srpskim starcima u zaselku Grubori. Posljedice toga zlodjela sve se više granaju, a posljednja je sumnjiva smrt Igora Benete – jednog od optuženika za zločin. Beneta je nestao u siječnju prošle godine nakon što je sud odredio da mu se, kao i ostalim optuženicima, odredi pritvor. Sve do travnja, kada je pronađen njegov leš obješen u šumi u Lici, mislilo se da je u bijegu.
Postoje razlozi za vjerovanje da je Beneta odlučio priznati zločin u Gruborima te prokazati i ostale krivce. Čudno je kako je odjednom nestao, a još više što je policija, kada je nađeno tijelo, naprečac zaključila da je riječ o samoubojstvu. Nisu ni pokušali istražiti tko je, i za čiji račun, Benetinu suprugu cijelo vrijeme uvjeravao da je on u bijegu. Indicije da je policijski sustav sudjelovao u zavjeri i zataškavanju ubojstva dobivaju sve više smisla. To je razlog što je Ostojić, kao ministar policije, neki dan naložio Unutarnjoj kontroli MUP-a da ispita je li policija postupala profesionalno i zakonito. To, međutim, neće biti dovoljno. Sve je više slučajeva u kojima se ozbiljno sumnja u policiju. Samo primjera radi spomenimo kako do danas većina građana ne vjeruje da je doista beskućnik ubio Ivanu Hodak, kćer odvjetnika Zvonimira Hodaka koji je zastupao Vladimira Zagorca.
Želi li biti vjerodostojan i vratiti povjerenje u policiju, Ostojić mora inzistirati na tome da se do zadnjeg detalja rasvijetle baš sve okolnosti Benetine smrti. Svatko tko je pogriješio, bez obzira na to je li to učinio svjesno ili pak nenamjerno, za to treba snositi posljedice. Zataškavanja i zastrašivanja u slučaju Grubori traju već punih osamnaest godina i krajnje je vrijeme da se tome stane na kraj.
Počelo je, podsjetimo, 25. kolovoza 1995. godine kada je grupa specijalaca iz Lučkog usred dana otišla u zaselak Grubori i pobila petero staraca, a potom zapalila kuće u selu. Nisu bili svjesni da su njihov pohod i njegove posljedice snimile UN-ove kamere. UN-ova povjerenica za ljudska prava Elizabeth Rehn odmah je tražila izvještaj, ali su se tadašnje vlasti oglušile. Umjesto da otkrije i kazni počinitelje, zapovjednik specijalne policije MUP-a general Mladen Markač pokušao je UN-u podvaliti priču da je u Gruborima došlo do oružanog sukoba.
Time je zaštitio ubojice staraca, ali je ukopao samoga sebe. Zločin u Gruborima postao je jedna od glavnih točaka optužnice po kojoj se generalu Markaču sudi na Međunarodnom kaznenom sudu u Den Haagu. U vrijeme vlasti Račanove koalicije policija je pokušala istražiti ubojstva u Gruborima, no bez ikakvih rezultata. Tako je bilo i u drugim slučajevima.
Milan Levar je ubijen samo zato što je progovorio, a njegove ubojice do danas nisu otkrivene. Ostojić, koji je tada bio ravnatelj policije, tvrdio je da policija unatoč svim nastojanjima i naporima naprosto ne može probiti zavjeru šutnje.
Takvo se stanje nastavilo održavati u godinama koje su slijedile. Čak i u onim slučajevima gdje se nije šutjelo, nego su svjedoci zločina (i to hrvatski vojnici) rekli sve što su znali o nedjelima svojih kolega, represivni sustav bio je pasivan.
Primjer je zločin u Medačkom džepu za koji su također optuženi (i osuđeni) samo zapovjednici. U sudskom spisu protiv Mirka Norca punih su deset godina stajala svjedočanstva protiv neposrednih počinitelja. No, na uhićenje četvorice pripadnika 9. gardijske brigade i jednog SIS-ovca policija se odlučila tek u siječnju ove godine.
Poenta je da je ovakvo što nedopustivo, a da Ostojić ima drugu šansu. Ako je sada propusti, više nikada neće dobiti novu.
Vise nas treba zabrinjavati sto je VL postao novina u kojoj sve vise prostora dobivaju teme protiv hrvatskih nacionalnih interesa, a prostora dobivaju vijesti iz Srbije.