Odluka da se našim vojnicima u Afganistanu oduzmu pištolji jest apsurdna. Moguće je da su se časnici uspaničili, da je nekome u Zagrebu dozlogrdilo, a moguće da su i u zapovjedništvu ISAF-a to tražili. Svejedno, nalikuje na odluku iz očaja. Ne manje slučajeva samoranjavanja ima i među našim policajcima, pa i zaštitarima.
Zajedničko je da većina njih koristi pištolje domaće proizvodnje, razne inačice svjetski popularnog HS-a 2000 (XD u SAD-u). No, nije problem u HS-u jer to je najsigurniji pištolj. Problem je što se naši profesionalci, kojima je pištolj osnovno sredstvo “za rad”, alat, očito s njime baš ne snalaze. Sigurno postupanje s oružjem trebao bi biti najvažniji dio obuke jer rastavljanje i sklapanje oružja je svakodnevica, važnija čak i od preciznosti gađanja.
Očito je greška u sustavu u kojemu se ne provjeravaju te sposobnosti. Usto su zbog štednje ti profesionalci i “neispucani” pa je i to dodatan razlog serijske nesmotrenosti. Čuje se da je u nekim segmentima sigurnosti stanje katastrofalno, da, primjerice, pravosudni policajci nisu metak ispalili već godinama!?
Uzeti oružje profesionalcu u tako opasnoj misiji ne čini se pak pametnim. Vojnici će se osjećati manje sigurnima, a i poniženima zbog oduzimanja “alata”. Bolje da sustav donese odluku o poštenoj obuci. Jer, što će ako se idući put netko upuca iz puške. Oduzeti im i njih!?
