Charles-Louis de Secondat, baron de La Brède et de Montesquie puno je ime čovjeka koji je početkom 18. stoljeća prvi formulirao ideju trodiobe vlasti – univerzalni temelj razvoja svakog demokratskog društva na svijetu. Gotovo 300 godina kasnije na vlast je u jednoj srednjoeuropskoj državi došao Viktor Mihály Orbán i svojom politikom urušio otprilike tri stoljeća društvenog i civilizacijskog napretka. Prije nekoliko dana mađarski parlament prihvatio je izmjene Ustava te države koje je predložila Vlada premijera Viktora Orbana.
Zahvaljujući dvotrećinskoj većini koju njegova stranka uživa u parlamentu, glasovanje je prošlo glatko. Iako u spornim izmjenama Ustava ima niz upitnih rješenja, najvažnije je svakako ograničenje ovlasti Ustavnog suda koji će u budućnosti moći donositi odluku isključivo o formalnoj proceduri ustavnih izmjena, ali i ne o njihovom sadržaju. Ilustrativno rečeno, odluči li parlament u Ustav ugraditi rasističke, fašističke ili komunističke odredbe, Ustavni sud više neće imati pravo o tome odlučivati. A u parlamentu, recimo to ponovno, dvotrećinsku većinu potrebnu za izmjenu Ustava ima vladajuća stranka.
To urušavanje demokracije koje se upravo zbiva u susjednoj državi hrvatske građane ne bi trebalo ostaviti ravnodušnima. Ne samo zato što Orban uživa potporu birača za svoje postupke već i zato što je ta situacija izravna posljedica onoga što danas u Hrvatskoj mnogi zagovaraju – vlade stručnjaka. Nakon što je 2009. socijalistički premijer Ferenc Gyurcsány usred brojnih skandala i katastrofalne ekonomske situacije u državi podnio ostavku, kao privremeni premijer do kraja mandata izabran je financijski stručnjak Gordon Bajnai.
Već na preuzimanju vlasti Bajnai je obećao da se neće kandidirati na sljedećim izborima te to tražio i od svojih ministara – uglavnom neovisnih eksperata. Neopterećen političkim ambicijama, Bajnai je u samo godinu dana proveo jak ciklus reformi, srezao državnu potrošnju pet posto, smanjio cijeli niz socijalnih prava i stabilizirao financijsko stanje u državi koja bila na rubu bankrota. Ipak, tako oštra politika znatno je utjecala na socijalno stanje u državi, standard građana sunovratio se i brojne Mađare gurnuo na rub siromaštva. Najveća oporbena stranka – Orbanov Fidesz – sve je to promatrala iz prikrajka, svjesna da vrijeme radi u njihovu korist. Kad su izbori za godinu dana stigli, Fidesz je kapitalizirao ogorčenje građana lošim stanjem u državi i osvojio više od dvije trećine mandata u parlamentu. Svi oni koji su se pitali kako će se ta prevlast manifestirati odgovor su dobili vrlo brzo.
Orbanova vlada donijela je niz restriktivnih zakona u gospodarstvu, povećana je državna kontrola nad medijima, pravosuđem, a provedene su i neke nacionalizacije. Nedavno je smijenjen čelni čovjek središnje banke, a sad derogiran i Ustavni sud. Poruka je jasna. Put do totalitarizma često je popločan demokratskim namjerama. Hrvatski građani danas su nezadovoljni svojim političarima iako su ih takve kakvi jesu, sami birali. Razumljivo je stoga da su danas skloni tražiti alternativu političarima, kakva god ona bila. Na žalost, takvi procesi mogu, u konačnici, kao što pokazuje primjer Mađarske, rezultirati nepredviđenim posljedicama. Stoga dilema koju nam vladajuće elite, pa i sam premijer, nude je lažna.
Pitanje nije trebaju li nam u Vladi političari ili stručnjaci, već zašto današnji političari nisu stručni ni u čemu osim politike. Kakav je to perverzni sustav unutarstranačkog kadroviranja koji rezultira time da se na pozicije ministara nominiraju ljudi bez ikakvog “civilnog” profesionalnog iskustva? Taj politički larpurlatizam danas se čini benignijim od mađarske demokratske regresije, no suštinski je druga strana iste medalje. Kad se taj model potroši, građani neće tražiti promjene postojećeg, već potpuno novi sustav. Kakav bi taj mogao biti, zastrašujuće je i prognozirati.