Ovih se dana nitko u Hrvatskoj, ma gdje bio, ne treba iznenaditi ugleda li Vesnu Pusić na kvartovskom trgu kako građanima tumači da “bez obzira na to što misle”, glasaju protiv jer “prođe li taj referendum, to je otvaranje vrata da se sutra traži diskriminacija bilo koje druge grupe, a na kraju i svakog od nas”.
Dakle, pravimo se kao da LGBT zajednice nisu i sada diskriminirane u našim zakonima. Ili, ako vam je bliže, poručuje Pusić, zaokružite protiv i pravite se kao da više od 350.000 nezaposlenih nije diskriminirano, kao da diskriminaciji ne svjedočimo na kontejnerima za smeće, kao da građani nisu diskriminirani u odnosu na privilegirane političare, kao da oni koji rade i nemaju imovine nisu porezno diskriminirani u odnosu na vlasnike nekretnina koje štiti HNS... Sve te diskriminacije mnogi žive i uredno trpe u zakonima i Ustavu.
Pusić nije bila tako angažirana ni na referendumu za EU. Intervjua nikad više nije dala, nema medija koji nije prenio njezine stavove o referendumu, bilo kao potpredsjednice Vlade, predsjednice HNS-a ili ministrice vanjskih poslova. Umalo se i Vlada angažirala pa se u zadnji čas odustalo od kampanje za referendum koji je ionako besmislen, kako reče premijer. Ali zašto je onda njegova stranka glasovala za besmislicu, a sada i sam sugerira da se glasuje protiv. Zašto i Vesna Pusić utječe na građane govoreći: “Najprije se udarilo na LGBT, pa će na Srbe, pa tko zna koga sljedećega, evo mi smo žene, možda i nas zahvati”. Kakva demagogija! Tako govori ona koja je žene, i to one najranjivije, žrtve silovanja, uvrijedila kao nikad nitko s pozicije moći.
Sudeći po angažmanu onih koji su za ili protiv, referendum o braku dramatično je važan. I mediji se izjašnjavaju. Iako je pitanje čiji je to stav – glavnog urednika, uredništva, redakcije ili vlasnika. I što to znači za medijske slobode, jesu li novinari tih redakcija slobodni objaviti drugačiji stav i je li žrtvovana profesija zbog izbjegavanja tema, pitanja i odgovora koji kompromitiraju stajalište za koje su se opredijelili? Kakvo je povjerenje javnosti u objektivnost novinara koji privatno lobira, a onda uređuje dnevnik na javnoj televiziji?
Iako, poštenije je reći stav nego biti pritajeni aktivist. Je li uopće moguće biti neutralan kad se izjašnjavaju svi koji iole nešto znače? Odgovore nećemo dobiti na ovom svjetonazorskom referendumu, već ćemo morati čekati neki referendum koji nije tako ostrašćen.Koji je zapravo smisao izjašnjavanja? Promijeniti mišljenje opredijeljenima nemoguća je misija. Sudionici kampanje drže da imaju moć utjecati na one koji se premišljaju pa je važniji stav Severine od Europskog suda.
“Bez obzira na to što mislite”, važnije je što Pusić kaže. Argument je tko govori, a ne što, pa i ako obmanjuje, insinuira, prijeti... Kao što to zlouporabljujući poziciju i moć čine biskup Đuro Hranić ili ministrica Vesna Pusić. Biskup kao nevjernike izopćuje one koji neće glasati za, a ministrica svojim predskazanjima prijeti Srbima, ženama i ostalima koji neće glasati protiv.
Zašto bismo im vjerovali više nego biskupu Mati Uziniću koji poziva da svi odluče slobodno i po svojoj savjesti. Ili više nego Saboru i Ustavnom sudu koji su nam poručili da referendum neće izazvati nikakvu dramu. Da je Pusić tako ustrajno partnerima na vlasti govorila o diskriminaciji koju već trpe LGBT zajednice prikraćene za mnoga prava, njihov bi život barem protekle dvije godine bio puno kvalitetniji. Politički je jednostavnije i učinkovitije medijski prostor i moć trošiti na demagogiju.
žena je završila kur u americi na samoj granici sa meksikom a pogledajte iako bez akademske diplome predaje kao sveučilišna profesorica - mene ona ne čudi već narod koji ovo trpi