Nakon niza posljednjih istupa šefa države, zaista bi se svatko mogao s pravom upitati: što Stipe Mesić ima protiv Katoličke crkve? To pitanje još više dobiva na težini ako se samo malo vratimo u prošlost i na svjetlo ponovno iznesemo sporove između Pantovčaka i Crkve.
Mesić i kardinal Josip Bozanić nemali broj puta izmijenili su teške riječi, Mesić se često obrušavao na Glas Koncila, poručivao da je Crkvi mjesto u duhovnosti, a Bozanić je uvijek uzvraćao da Mesić želi Crkvu smjestiti ondje gdje je bila za komunizma. Valja se samo prisjetiti i kad su južnohrvatski biskupi bojkotirali prijam kod Mesića. Vrhunac sukoba dogodio se pak ljetos, kad je Mesić obznanio da više neće dolaziti na Bozanićeve mise za domovinu zbog knjige don Josipa Ćorića koji je Mesića prozvao nekrofilom i narkomanom. A sad je Mesić poveo potpuno bespredmetnu kampanju protiv vojnog biskupa Jurja Jezerinca, i još u sve to uvukao i Vatikan.
Da stvari budu jasne, činjenica jest da Crkva u nas još uvijek traži svoje mjesto u demokratskom društvu nakon pada komunizma, da traži pravu mjeru za svoje javne manifestacije, posebice nakon euforije početkom 90-ih, a i da je dobar dio klera, ali i vjernika, više naklonjen desnijoj opciji te da baš ne preferiraju Mesića. Ali ga ipak poštuju kao predsjednika. To ne znači da svi vole samo HDZ, niti da Crkva ima neku svoju stranku. Ali isto tako stoji da mnogi u Hrvatskoj ne razumiju koja bi to trebala biti uloga Crkve u suvremenom pluralnom društvu, kakvu inače ima u drugim razvijenim demokracijama.
Crkva se mjeri jezikom politike, a da se ne uzima u obzir i teološki izričaj njezinih ljudi niti se zna kako ona hijerarhijski funkcionira. Ili se to jednostavno ignorira. Zato se i dogodilo da je Jezerinčeva propovijed posve pogrešno protumačena i prikazana, na što se onda nadovezao Mesićev istup u kojem se pokazalo da šef države baš i nije najbolje upoznat ni sa svojim ovlastima. Štoviše, njegovo daljnje inzistiranje na Jezerincu dovelo je i do ismijavanja i prozivanja cijele Crkve, primjerice, da Hrvatska ima ugovore s Vatikanom kao rijetko koja zemlja u svijetu, što je najobičnija neistina.
Crkveni ljudi, istina, trebali bi se više okrenuti i unutarcrkvenim problemima, ali to ne znači da ih treba isključiti iz javnog života čiji su i oni ravnopravni građani. I oni griješe, ali griješe i drugi, pa i sam Mesić, htio on to priznati ili ne. Ništa ne bi izgubio kad bi koji put i sam priznao da je pogriješio, ili da se barem povuče kad učini pogrešan korak. Ovako se potencira konflikt koji nikome ne treba. Ili ipak nekome treba?
