Kad su 25. kolovoza navečer zatvarane Dubrovačke ljetne igre, festivalska zastava nije spuštana s Orlandova stupa. Istini za volju, s Orlandova stupa veći dio Igara nije se ni vijorila. Razlog je svima jasan. Za Dubrovčane mitski Orlandov stup je napukao i ne može izdržati još i težinu zastave jer postoji realna opasnost da se mogao urušiti. Što i nije čudno. Jer bez obzira na kontroverznu obnovu iz 2007. godine, treba reći da je skulptura Orlanda spomenik koji datira s početka 15. stoljeća. Orlandov kip je klesan, kako se uobičajeno navodi, negdje od 1417. do 1419. godine.
Riječ je dakle o skulpturi koja bi 2019. godine trebala proslaviti svoj 600. rođendan!? Pa mnogi će se strani, ali i ne samo strani stručnjak s pravom zapitati, što takav neprocjenjivi spomenik kulture, ali i dubrovačke tako specifične državnosti, radi na trgu kojim na dan ljeti prođe na tisuće raznoraznih ljudi i tek je koji metar udaljen od kafića s kojih nemilice trešti glazba. I stvara vibracije. Originalnog Orlanda svatko može pipnuti, s njim se svatko može slikati, njega pere nekada i jaki dubrovački ljetni pljusak, a suši ga jako dubrovačko sunce. A o zimskim vjetrovima i morskoj soli da se i ne govori. Orlando upija različite mirise hrane, ponajčešće uniformiranog i globaliziranog fast fooda, koji su bezdušno okupirali jedan od najljepših gradova na svijetu. Orlando je vrlo često i na meti onih turista koji opijeni plešu i nevino poskakuju Stradunom vitlajući staklenim bocama niti ne razmišljajući gdje se i zašto nalaze.
Taj drevni Orlando je tako ostavljen na milost i nemilost i dobrohotnim i nedobrohotnim namjernicima pa njegovu čast ponekad mora spašavati i poneki hrabri (i brzi) stanovnik Dubrovnika, ako se takvi još uopće i mogu naći unutar starih gradskih zidina. I dok je Grad Dubrovnik, sa svim svojim velevažnim upravama, ni krivog ni važnog Orlanda osudio na guranje u toj oznojenoj i nervoznoj masi koja se u Dubrovniku tiska stjerana poput ovaca s onih predimenzioniranih i nepreglednih kruzera, dotle se tako lijepo pobrinuo za one svoje poznate i jednako slavne Zelence. Doduše, ti su Zelenci mlađi od Orlanda, i od bronce su, a ne od kamena. I bili su četiri stoljeća pod kakvim takvim svodom, iako i tamo izloženi klimatskim uvjetima. No, netko ih je pametan već odavno skrio u Sponzu, u kojoj su koliko toliko ipak bili pod zaštitom krova, ali i pod metaforičkom zaštitom zgrade u čijoj su utrobi bili pohranjeni. No pametnim dušobrižnicima niti Sponza nije bila dovoljna za zaštitu Mara i Bara pa su nakon nedavne temeljite obnove iz Sponze premješteni u obližnji Knežev dvor, dakle na suhi vez gdje ih svi oni turisti koji ih žele vidjeti moraju platiti ulaznicu, što je i red, jer se u ovoj tužnoj zemlji koja živi samo od prodaje svoje bolje prošlosti od nečega mora i živjeti.
Pa ako se Maro i Baro minuciozno i pažljivo restaurirani čuvaju u Kneževu dvoru, zašto onda netko kratkovidan tog zlosretnog Orlanda uporno ostavlja usred prelijepog dubrovačkog trga s kojeg pogled puca na cijeli Stradun, na crkvu sv. Vlaha i na katedralu? Pa zar nije Orlando odradio i više nego što je trebao? Zar nije zavrijedio povlačenje na klimatski i kulturološki priličniji rezervni položaj s kojega će kao i svih ovih stoljeća i dalje bdjeti (s većim ili manjim uspjehom) nad svojim gradom i njegovim građanima. Ovako ispada da ono što priliči Maru i Baru, ne priliči Orlandu, a to je velika nepravda prema tom vitezu tužnog lika. Stoga, vrijeme je za Orlandovu repliku.
