Na poprištu skorih izbora za novi saziv Hrvatskoga sabora, i za raspodjelu buduće vlasti u zemlji, već se odvija jedna dosad neviđena pozadinska igra koju je moguće predstaviti, sasvim pojednostavnjeno, kao operaciju usađivanja stranoga mozga u hrvatsku glavu. Dvije političke stranke, od kojih će jedna sa svojim izbornim satelitima, sigurno sastavljati buduću vladu, i dvoje političara, od kojih će jedan, s jednakom sigurnošću, biti na njezinu čelu, stavili su svoju izbornu – a time i političku – sudbinu u ruke stranih stručnjaka koji bi iz pozadine marketinškim vještinama i ekonomskim znanjima trebali vedriti i oblačiti na našim biralištima. Kad dođe još uvijek nepoznati dan izbora, ni g. Alex Braun ni g. Hans-Werner Sinn neće biti ni u jednoj od klasičnih uloga birača, ni s aktivnim ni s pasivnim pravima sudjelovanja. Čvrste granice državnog (nacionalnog) suvereniteta nije dosad nigdje probila neka izborna “Bologna” po kojoj bi se mogla regularno odvijati praksa glasovanja u više zemalja.
“Zečevi” koji nabijaju tempo
S te strane ne prijeti opasnost Hrvatskoj da izgubi političku suverenost (možda donekle nacionalnu, za strože kriterije domoljublja). Spomenuta gospoda savjetnici naših političkih stranaka i njihovih nepopularnih vođa nisu kandidati ni za kakve buduće funkcije, nisu ni na širokoj listi glasača (koliko god ona još uvijek bila duža od popisa živih birača, što sugerira svježi primjer Tinova Vrgorca), ni na užim izbornim listama. A trebali bi biti važni čimbenici jedne velike demokratske igre u kojoj će se miješati i dijeliti karte buduće vlasti. Koliki već neoprezno proriču da će baš oni odlučiti izborima, i da će se u velikoj izbornoj bitki Milanović (SDP) – Karamarko (HDZ) odvijati i mali rat Braun – Sinn. Ljudi iz sjene, iz drugoga plana, kao (unajmljeni) projektanti novih stranačkih konstrukcija ili kao kozmetičari poznatih starih lica, trče već prve kilometre maratona po medijskim stazama prije nego što je prava utrka njihovih gazda i počela. Oni figuriraju kao važna prethodnica izbora, atletski kazano, kao “zečevi” koji nabijaju tempo, u uvjerenju da će olakšati svome favoritu da prvi stigne na cilj.
Za razliku od slavnog njemačkog ekonomista Sinna, koji je u jednom blitz-posjetu Zagrebu posijao više konfuzije o granicama svoga liberalizma nego što je objasnio prirodu gospodarskog programa za hrvatskoga naručitelja, američki guru političkoga marketinga drži se kao pravi Arlezijanac – svi o njemu govore, a nitko ga nije vidio! U odsutnosti “vizažista”, mediji sve više otkrivaju promjene na licu njegova “klijenta”, što bi se na dobar način moglo uklapati u staru kinesku preporuku koja, inače, nadahnjuje moderne komunikatore – da hodaju tako da ne ostavljaju iza sebe vlastite tragove! Zasad Amerikancu uspijeva da ne bude pod reflektorima, kao što to čine dobri dizajneri mode: pista je za manekene (manekenke), a njihovo da se pojave na završetku uspješne revije. Uspije li na kraju od krhotina lošeg imidža koji je njegov klijent sam proizvodio, sastaviti novu sliku, prihvatljivu biračima, moći će se hvaliti da u njegovoj filozofiji političkoga marketinga nije važno je li sastavio crnu ili bijelu (ili crvenu) sliku, nego da (li) nova slika lovi glasove. Ako ulov bude dovoljan za pobjedu, nijedan drugi rezultat u toj se igri ne računa, bit će puna mreža ulova da zadovolji cijelu interesnu koaliciju.
Nijemac ima drugu misiju – da u javnosti nametne, a to znači i pokaže, svoj autoritet, da bi dao autoritet programu koji piše, o kojem opet, kao o drugom Arlezijancu s izbornih rubrika, svi govore, a nitko ga još nije mogao pročitati. Ne može g. Sinn svoj mandat ostvariti skrivanjem od javnosti, nego suprotno, izlaskom u ring. Njegovo je da svima pokaže da zna hodati i da ostavi tragove svoje učenosti u obliku programa koji će biti primjeren hrvatskim potrebama i mogućnostima. Od osnivanja današnje Republike Hrvatske, ni desne vlade, zaokupljene najprije brigom za formiranje i za opstanak države u uvjetima rata, a potom eksploatacijom toga uspjeha radi što duljeg ostanka na vlasti, ni vlade ljevice, neodlučne i nepripremljene za velike projekte modernizacije države, nisu razradile temeljiti gospodarski i politički program razvoja zemlje, ni na kraći, a osobito na dulji rok. Hrvatskom se previše i predugo improviziralo, ponekad po sistemu pokušaja i pogrešaka, i uglavnom prema izbornome kalendaru. U rizik nepopularnih mjera, zbog kojih bi se mogla izgubiti vlast, ali sačuvati obraz (i politička budućnost, koja se uz to veže), rijetko se tko upuštao. Rekordno trajanje krize najbolje govori da se u našoj zemlji nisu vukli jaki potezi, i da se nisu vukli na vrijeme; govori nešto i o stručnoj kompetentnosti i političkoj odgovornosti vladara i političkih elita u cjelini. Može li jedan stranac, s prednošću da nema neki poseban interes (osim, vjerojatno, dobrog honorara), i s nedostatkom, da slabije poznaje Hrvatsku od nekih potencijalnih konkurenata s hrvatskih fakulteta, instituta ili Akademije, otvoriti oči politici i uvjeriti je da se treba više usredotočiti na budućnost umjesto da se zamara prošlošću (koliko god slavna bila)?
Mnoge su strane vlade, i one na sceni, i one u sjeni, bez kompleksa zvale struku, uglavnom iz vlastite zemlje, kad im je nedostajalo ideja. Socijaldemokratskom kancelaru Gerhardu Schröderu na početku stoljeća trebala je pomoć stručnjaka da može reformirati njemačko gospodarstvo, da bude konkurentnije na globalizirajućem tržištu; obratio se trustu mozgova iz Ekonomskog instituta iz Münchena, i od Hansa-Wernera Sinna i njegovih suradnika dobio stručnu platformu koja je omogućila Njemačkoj da od svih europskih zemalja najlakše i najbezbolnije premosti teško razdoblje krize. Hrvatska nema nosivost Njemačke da bi mogla podnijeti teret strogog liberalnog programa, ako g. Sinn i njegovi hrvatski naručitelji na to i misle, poslije svih iskustava, i dobrih i loših, s neoliberalnom politikom upravljanja u europskim državama. U svakom slučaju, Nijemac je ušao u naš zaštićeni izborni prostor a da nije poznato pod kojim sve uvjetima, niti je predvidivo, kako će u njemu završiti ni kako će iz njega izaći (ili izvući, u slučaju neuspjeha). On je odgovoran naručitelju (HDZ-u), a naručitelj biračima. Sve bi i ostalo u okvirima poslovnog odnosa da nije riječ o osjetljivoj političkoj operaciji koja bi mogla utjecati na to tko će četiri sljedeće godine vladati Hrvatskom i na kojem programu. Zato je g. Sinn važna činjenica, bolje: osoba, hrvatskih parlamentarnih izbora. Možda i poslijeizbornoga vremena, ako njegov program zapazi i podupre dovoljno birača.
U društvu najmoćnijih
Politički marketing nešto je sasvim drugo, znatno fluidnije, teže mjerljivo i puno zagonetnije djelovanje od pisanja značajnog političkog programa. Neki intelektualni pokrovitelji toga “zanata koji ne postoji”, poput Guya Deborda (u kultnoj knjizi “Društvo spektakla”), toliko mistificiraju “stratege predsjedničke riječi” da o njima govore kao o “tajnim agentima koji postaju revolucionarima” i o “revolucionarima koji postaju tajnim agentima”. Mistifikacija je i u ovome slučaju poput začina jelima: “agente marketinga” čini probabljivijima. Ljudi poput Alexa Brauna kreću se u svojim zemljama (ne)vidljivog djelovanja moćnim prostorima politike, medija i biznisa; nisu uspješni ako ne drže na vezi svakoga tko nešto znači u zonama u kojima se osjeća miris novca i okus vlasti. Početni principi u erogenim zonama moći su različiti: u politici je važno dominirati, u financijama posjedovati. Kako je politika postala spektakl, a novac glavna premija za pobjede, gurui političkoga marketinga uspjeli su se zavući u obje discipline a da nisu morali izlaziti iz svoje zaštićene ljušture. Njihova prava priroda nastavlja živjeti od samih proturječja: djeluju na javnost, a drže se strogo konspirativno; kreću se u društvu najmoćnijih ličnosti države, a uspijevaju ostati sa strane; oblikuju lica (identitet) seniora koji drže vlast, a sami se vladaju kao juniori kojima je slava za neko kasnije vrijeme. Paradoks je u tome da njihova riječ više vrijedi što je manje upotrebljavaju: to vrijedi i za njihove klijente, s jednom značajnom razlikom – kad bi prestali govoriti, prestali bi postojati. Slika je postala dominantna, ali slika bez tona ne bi bila dovoljna da političare održi iznad vode.
Sudbina karizmatičnog Jacquesa Pilhana, “vrača iz Elizejske palače”, kako stoji u naslovu njegove monografije, spada u antologijske primjere uspješnosti političkoga marketinga i ne prestaje izazivati pažnju komunikologa, sociologa i politologa i nakon njegove smrti, kao uspješna paradigma o političkom usponu i moći koju je stvarao čak s dvojicom francuskih predsjednika, Françoisom Mitterrandom i Jacquesom Chiracom, i kao nedovršena priča o patentu koji je sa sobom odnio u grob, u 55. godini. Tajnu njegova uspjeha nitko nije uspio do kraja dešifrirati, niti nastaviti njegovo djelo. Objašnjenje da je znao učiniti dobar izbor nije dovoljno; i jedan i drugi francuski predsjednik prije njega su po dva puta gubili izbore noseći opravdano nezahvalan glas gubitnika koje je on vodio do pobjeda. Možda se njegova tajna dade izvesti iz njegova postupka – da osobu i osobnost “svoga” kandidata stavi ispred političkoga programa, poštujući da je društvo slike postalo površnije od društva knjige. U tome je napravio kopernikanski obrat, po kome bi, ako je takav zaokret trajnijeg karaktera, Alex Braun s mijenjanjem vanjštine političkih vođa (u našem je slučaju bolje govoriti u jednini) mogao više utjecati na hrvatske birače koji nisu prvaci svijeta u političkome razmišljanju nego Hans-Werner Sinn sa svojim idejama o dubinskim promjenama u gospodarstvu, koje se ne mogu konzumirati bez upotrebe najgornjeg dijela ljudskoga tijela. U jednoj od svojih rijetkih izjava, strateg Mitterrandovih i Chiracovih pobjeda otkrio je kako je selekcija prije izbora važna za konačni rezultat. “Svaki čovjek ima 6-7 različitih lica. Vještina komunikacije nije da pokaže sva lica, nego da izabere pravo.” Što je on izabrao kod Mitterranda, koji je po tome bio bliži bogu Janusu, nego njegovim skromnim standardima od 6-7 lica? Od 101 lica koje su drugi viđali na predsjedniku, strateg njegovih pobjeda, odlučio se za lik Mudraca kome je pridodao slogan “mirna snaga”, da ne bi plašio sve one koji su se plašili ljevičarske revolucije, i službeni portret iz predsjedničke biblioteke, da svi vide da je s Mitterrandom pobijedila kultura. Kad je još “čovjek knjige” prestao prezirati “svijet slike” (tj. televiziju) i pristao iz koristoljublja da voditelj ozbiljne emisije sjedi na njegovu stolu, i kad je prihvatio istraživanja javnosti (sondaže) kao demokratski instrument za vođenje politike, njegov je “vrač” lako s tamjanom slatkih riječi odvraćao zle duhove iz predsjednikove okoline. Imao je, kao svaki dobri režiser predstave sve instrumente u svojim rukama da iz sjene može upravljati i samim predsjednikom. U tome je razlika između “vrača”, koji se bavi strateškim problemima ne samo lica i ponašanja nego i politike i vladanja, i “spin-doktora”, koji se mogu služiti trikovima, pa i sitnim prijevarama i podmetanjima.
Strategija je u Mitterrandovu slučaju već na prvi, i na svaki drugi pogled, djelovala logično: s predsjednikom koji je dolazio s ljevice “vrač” je razbijao sumnje u njegovu odanost Francuskoj i njenoj veličini, dosta razvijene na drugoj polovici političke galaksije, poslije godina slijepoga služenje poslijeratne “najjače stranke Francuske” Moskvi i njenim političkim i ideološkim interesima. S predsjednikom s desnice Jacquesom Chiracom razvijao je socijalni refleks na dramatično stanje “socijalnog loma” (njegov pobjednički slogan), što je postalo posebno važno i plodno zbog stalnog upada snaga krupnog kapitala na terene socijalne države. Budući da je vodio čovjeka nesvakidašnje ljudske jednostavnosti i topline (“Ako se sa Chiracom želite svađati, ne smijete ga nikad sresti”), njegov je “elizejski vrač” na toj osobnoj, gotovo privatnoj osobini razvijao njegove prednosti u odnosu na hladnoga konkurenta u liku njegova prvoga ministra Edouarda Balladura. Emocionalnost je na skali utjecaja u političkome nadmetanju pretekla racionalnost (što se moglo testirati i u nedavnom dvoboju hladnog Ive Josipovića i užarene Kolinde Grabar-Kitarović), politika se transformirala u pozornicu na kojoj se odvija permanentna predstava s previše likova, s publikom koja nema pravoga dodira s elitom i s toliko buke da se ne čuje dobro ni u prvome redu bez pomoći “vračeva” i njihovih saveznika, medija i sondaža.
“Maskirani totalitarizam”
Tako je stvorena prava prilika za dobre režisere da uvedu reda u toj igri koja se, inače, odvija u znaku organizirane stihije. Ili, što bi radikalnije rekao sociolog Luc Boltanski, gdje vlada “maskirani totalitarizam” u kojoj se stalno sukobljavaju dvije realnosti, jedna službena, ona je lažna, i druge neslužbena, ona je prikrivena. I s te strane gledano, idealni je teren za “vračeve”, ako se “pacijenti” uspijevaju podrediti kao što se, po svemu sudeći, podredio predsjednik naše vlade, ili prije njega, slavniji francuski šefovi države. Sve što mu govori i savjetuje američki stručnjak za popravljanje imidža (“imidžolog”, kako, s ironijom klasičnog intelektualca, kaže za njih Milan Kundera), Zoranu Milanoviću su, koliko se zna, govorili i njegovi odvažniji suradnici – da je otuđen od ljudi, da nema topline, da je odsutan, da ne zna okupljati, ili i gore, da je arogantan, prepotentan, agresivan... Zašto sada sudjeluje u otkrivanju nekog vlastitog, gotovo intimnog planeta slijedeći predstavnika profesije koja bi, po definiciji, da može, i svetom Petru ukrala ključeve raja? Možda je to pitanje za neke buduće “vračeve” i “imidžologe” za kojima neće prestati potreba, kako je to s Hradčana potkraj vlasti anticipirao Vaclav Havel kao “sotonsku igru podlaca, crnih snaga i hipnotiziranih masa”.
U društvu spektakla, javne, a pogotovo političke osobe, mjere svoju uspješnost po tome da sa što manje riječi osvoje što više ljudi. Hoće li u naš politički prostor, u naše glave, dva cijenjena strana stručnjaka, i timovi koji za njih rade, donijeti sposobnost razlikovanja normalne demokratske komunikacije od “bezbožne demagogije” i “lažljive satire” (V. Havel)? Ili će nam ostaviti biblijsku utjehu da u početku bijaše riječ, a da poslije toga vlada pogažena riječ? Uoči izbora uvijek je uputno podsjetiti na to barem birače ako je uzaludno podsjećati političare.
>> Stiglitz Hrvatskoj: Budite oprezni sa Sinnovim savjetima
>> Karamarko je meta Lideru Opozicije, a Otpisani 'deru' po Milanoviću i ekipi
Odlučiti ce Hrvati većinska tiha katolička manjina koju ste imali priliku jučer gledati putem okupiranih medija.