Sudskom procesu koji Hrvatska i Srbija vode pred Međunarodnim sudom pravde, a predmet kojeg je kršenje Konvencije o genocidu, nerijetko se daje veće značenje od onog koji zaslužuje te će vjerojatno biti spominjan i tijekom obilježavanja akcije Oluja. Neki su razlozi tome politički, ali ulogu pritom ima i okolnost da se o toj parnici razgovara u magli nedovoljnog poznavanja pitanja koje Sud u tom predmetu može i mora presuditi.
Pravno i laičko razumijevanje tih pitanja se razilaze pa nije čudno da se u javnosti nailazi na mišljenje da će presuda odlučiti o nekim problemima za čiju prosudbu Sud nije uopće mjerodavan. Nakon četrnaestak godina parničenja, krajnje je vrijeme, složni su pravni stručnjaci, da se na taj raskorak pravnih i laičkih ocjena upozori te da se jasno razgraniče pitanja koja sudska odluka u toj parnici može riješiti od pitanja na koja ona ne može odgovoriti.
Spoznaja da presuda ne može zadirati u neka bolna pitanja koje laičko poimanje povezuje s parnicom, kadra je ublažiti razočaranja koja bi u dijelu hrvatskog društva, a posebno među domoljubima, mogle izazvati neke moguće s parnicom povezane odluke – uključujući tu ne samo njezin mogući ishod nego i eventualno povlačenje hrvatske tužbe i srpske protutužbe o kojem se odnedavno sve više govori.
Spomenuti nesklad pravnog i laičkog rasuđivanja očituje se već i u svezi s pojmom genocida. Konvenciji o genocidu zahtijeva da nečovječne radnje usmjerene protiv neke zaštićene grupe, (Srba i Hrvata u predmetu o kojem je riječ,) budu počinjene u namjeri da se ta grupa potpuno ili barem djelomično fizički uništi. Ako su nečovječne radnje počinjene u neku drugu svrhu – primjerice zato da masovnim ubojstvima njezinih pripadnika grupa napusti određeni teritorij – ne postoji genocid u smislu prava koje je mjerodavno za Međunarodni sud pravde.
Za uspjeh u parnici to pravo zahtijeva ne samo dokaz nečovječnih postupaka prema pripadnicima zaštićene grupe, nego i dokaz da su ti postupci počinjeni u namjeri njezina fizičkog uništenja. Dokaz te namjere je neobično težak zadatak. Laičko poimanje genocida težište stavlja na dokaz masovnih ubojstava pripadnika zaštićene grupe. Dokazu tih ubojstava pridaje se gotovo automatski “genocidni karakter” pa se prelazi preko potrebe da se osim toga dokaže i namjera fizičkog uništenja grupe kojoj ubijene osobe pripadaju.
Posljedice ocrtana raskoraka u rasuđivanju su mnogostruke. No, dovoljno je spomenuti da neuspjeh u parnici, uzrokovan time da genocidna namjera tužene države nije nedvojbeno utvrđena, može građanima laicima izgledati kao propust da se osude masovna ubojstva i drugi nehumani postupci prema zaštićenoj skupini. Njima izmiče razlikovanje genocida, zločina protiv čovječnosti, i ratnih zločina, a pravo insistira na tim razlikama.
Iz pravne perspektive, neuspjeh u parnici za genocid ne znači da u događajima koji su dali povoda toj parnici nisu počinjeni ratni zločini i zločini protiv čovječnosti. Ipak, Međunarodni sud pravde nije kazneni sud, ovlašten da utvrdi i sankcionira te zločine. Sud je ovlašten samo za to da odluči je li tužena država prekršila odredbe Konvencije o genocidu. Ako bi se stoga dogodilo da hrvatska tužba za genocid ne uspije jer je teško dokazati genocidne namjere, to nikako ne bi značilo da u Vukovaru, Škabrnji i drugim mjestima na koje se tužba poziva nisu počinjeni strašni zločini.
Nesklad laičkog razumijevanja parnice s njezinim pravim značenjem očituje se i u laičkoj sklonosti da se spor o genocidu poveže s pitanjem agresije. Tako dio hrvatskog društva smatra da bi neuspjeh hrvatske tužbe o genocidu značio da na Hrvatsku nije počinjena agresija. Primjenom te logike i eventualno povlačenje hrvatske tužbe podrazumijevalo bi napuštanje teze da je na Hrvatsku počinjena agresija. S pravnog stajališta, to je mišljenje pogrešno.
Genocid i agresija odvojeni su pojmovi pa je odluka o genocidu nezavisna o odluci o agresiji. Država može biti odgovorna za genocid, a da ne bude odgovorna za agresiju, kao što može biti odgovorna za agresiju, a da ne bude odgovorna za genocid. Ako bi, dakle, Srbija bila oslobođena odgovornosti za genocid, ta odluka ne bi poricala njezinu moguću odgovornost za agresiju.
Međutim, točno je da bi se neke tvrdnje u presudi o genocidu mogle koristiti u prepirkama o postojanju agresije. To posebno vrijedi za kontekst raspada Jugoslavije na koji se parnica o genocidu odnosi. Postavlja se, naime, pitanje može li se govoriti o agresiji na Hrvatsku ako je po međunarodnom pravu postojala SFRJ kad su se dogodili nečovječni postupci na koje se hrvatska tužba oslanja? Ako je ta država još postojala, može li se govoriti o agresiji kao napadu jedne na drugu državu? Treba li u tom slučaju uvažiti okolnost da se u kritično vrijeme SFRJ de facto raspala na nezavisne jedinice od kojih je jedna napala drugu? Drugim riječima, je li za ocjenu situacije mjerodavna faktična ili formalno-pravna ocjena?
Vidimo, dakle, da bi neke tvrdnje iz presude o genocidu mogle biti važne u rasprama o postojanju agresije na Hrvatsku. No, bez obzira na značenje tih zaključaka, nema sumnje da bi mnogi povjesničari uzeli u obzir stvarno, a ne ishitreno pravno stanje stvari na terenu. Formalno-pravni i povjesničarski pojam agresije nisu identični.
U prošlih četrnaestak godina nastala su neka dodatna, uglavnom politički motivirana, očekivanja od parnice o kojoj je riječ. Preko tih očekivanja bilo bi bešćutno prelaziti, posebno u ratom napaćenim sredinama. No upravo zbog razočaranja koje bi u takvim sredinama mogao izazvati eventualni nepovoljni rezultat parnice ili moguće povlačenje tužbe, ne treba gubiti iz vida da se parnici od samog početka pridavala važnost koju ona ne zaslužuje te da je jedan od razloga za to nesklad pravnih i laičkih prosudbi o pitanjima na koja presuda Međunarodnog suda pravde može dati odgovor.
