Gdje god se pojavi, vlč. Zlatko Sudac izazove neviđenu pozornost, ali i
pomutnju. To se dogodilo i s njegovim dolaskom na zagrebački Jarun.
Dokaz tome jest okupljanje čak nekoliko tisuća vjernika i
znatiželjnika, ali još više repovi koji se vuku nakon toga. Je li mu
kardinal Josip Bozanić zabranio propovijedati ili je to tako
dogovoreno? Jedni tvrde da je dobio zabranu, dok drugi to demantiraju.
Crkveni mediji uglavnom ga ignoriraju, kao da imaju embargo nad njime.
Činjenica jest da je Sudac pod posebnom paskom službene Crkve, posebice
svoga biskupa s Krka. Ne treba zaboraviti da je i Bozanić s Krka, pa
je, uza sve drugo vezano uz Sudca, još posebno osjetljiv i zbog toga.
No odnos Bozanić-Sudac, kao i onaj Crkva-Sudac, ne može se promatrati
samo crno-bijelo, kao sukob birokratske hijerarhije s karizmatičnom
osobom kojoj su preuski strogi crkveni kalupi.
Sudčeva pojava odavno izaziva pozornost javnosti, kako zbog njegovih
stigmi, tako i zbog njegovih nastupa. U toj vjerničkoj i znatiželjnoj
masi nemali je broj onih koji očekuju od njega svakakva čuda, jer se
nalaze u različitim životnim poteškoćama iz kojih ne vide izlaz, osim
kroz čudo. A čuda se ipak ne događaju baš često, pa ni oko Sudca.
S druge strane, na Bozanićev teren dolazio je, primjerice, Rufus
Pereira, koji je u svojim propovijedima bio znatno radikalniji, pa čak
i opasniji, jer je na svakom koraku vidio samo vraga. Zato se ne može
reći kako su Sudčeve propovijedi opasne da bi se zabranjivale
isključivo zbog njihova sadržaja. Jer koliko se dosad moglo čuti, one
nisu nešto suprotne crkvenom nauku, ali često znaju biti privlačnije
zbog Sudčeva specifičnog načina komuniciranja s masom, a manje zbog
sadržaja.
Prvo i osnovno, Sudac je svećenik koji je položio prisegu posvemašnje
vjernosti i poslušnosti svome biskupu. Crkveni ustroj ne poznaje
mjerila demokracije. To vrijedi i za veliku većinu drugih vjerskih
zajednica i religija, na što se prečesto zaboravlja. U njima vrijede
neka druga pravila. U Sudčevu pak slučaju treba ostaviti mogućnost i da
njegovi crkveni poglavari o njemu znaju puno više detalja nego što je
to javnosti poznato, i o kojima ona i ne treba znati.
Upravo zbog svoje specifične osobnosti, ali i velikog očekivanja masa,
Sudca treba zaštititi i pomoći mu. Nije tu više u pitanju toliko
interes Crkve te odnos njezine birokracije i teologije s karizmatikom,
koji i nije samo to, koliko potreba da mu se pomogne na vrlo skliskom
terenu koji bi mogao biti poguban u prvom redu baš za njega. Hoće li se
onda i za njega čekati čudo?
U POVODU
