Malo kad je izjava ministra financija Šukera tako dobro sjela kao u
utorak kad se pod utjecajem američke krize i ovdje počela širiti
panika. Financijski je sustav stabilan, hrvatske su banke među
najsigurnijima u Europi, poručio je financ-ministar domaćoj javnosti, a
s obzirom na to kroz koliko su čistilišta te banke prošle, sigurno da
nije bio daleko od istine.
Jednako je dobrodošla bila riječ guvernera centralne banke Rohatinskog,
kojem se od svih imena na javnoj sceni, ponajviše vjeruje. Nakon što ga
se s različitih strana sumnjičilo da je u monetarnoj politici bio
preoprezan, da je s restrikcijama prema bankama bio prekonzervativan,
Rohatinski danas ima bjelodani dokaz da je bio u pravu. Hrvatska može
relativno mirno čekati rasplet financijske krize u njenu američkom
epicentru i u europskim "podružnicama" jer, čak i da do nečega dođe,
guverner "sjedi" na dostatnim rezervama da može brzo intervenirati.
No javnosti je to trebalo odmah i jasno reći, baš kako su to učinlili
Rohatinski i Šuker, jer srednja i starija generacija koja dulje pamti
sigurno da na svaku bankarsku opasnost reagira stanjenih živaca. To što
sada prijeti običnim Amerikancima, hrvatskim se građanima dogodilo u
nekoliko navrata, bilo putem općezamrznute devizne štednje početkom
90-ih ili poslije, kad su ulozi bili ugroženi zbog neodgovorne poslovne
politike pojedinih novih, privatnih banaka.
No doseg umirujuće retorika guvernera i financ-ministra ne proteže se
puno dalje od banaka i sigurnosti depozita. Izvan te sfere već su
započele neugodne promjene, samim tim što je usporen gospodarski rast.
U drugom tromjesečju je pao na 3,4 posto, u trećem kvartalu će možda
biti i ispod tri posto, a na kraju godine, prema opreznim procjenama,
bit će od 2,5 do tri posto.
Kad se gospodarstvo usporava, a uz relativno visoku inflaciju od oko
sedam posto, svatko traži prostor za štednju. Poslodavci će odjednom
vidjeti da imaju višak radnika, potrošači će aktivirati neke svoje
individualne sheme ušteda, počevši najprije od onih za plaćanje osobnih
usluga od, na primjer, pranja auta, do pedikera, dakle u paleti svega
onog bez čega se može, pogotovo ako ponestaje novca. Na udaru bi se
prvo mogao naći mali biznis iako se posljedice usporavanja tu neće
zaustaviti.
Gore spomenuti ministar Šuker, na primjer, gotovo da bi mogao baciti u
smeće sve svoje fiskalne projekcije napravljene početkom ljeta ove
godine jer planovi koji su se temeljili na prosječnom rastu BDP-a od
oko 6-7 posto, jednostavno više nisu upotrebljivi. Uz upola manju ili
još nižu stopu rasta, jasno da će i prihodi države biti manji. Gdje
smanjiti rashode? Na plaćama u državnoj upravi i socijali to nije
izvedivo, u ovoj situaciji pogotovo. No stavka koja u takvim
situacijama dolazi pod udar vjerojatno su državne investicije, a u
konkretnom slučaju to je vjerojatno i brodogradnja.
Prema procjenama ponajboljih hrvatskih ekonomista, korisna proračunska
restrikcija bila bi u prvom redu odmicanje brodogradilišta od državne
blagajne, što se zasad najavljuje samo u rukavicama, ali sigurno
slijedi ako se provede privatizacija.
No kriza bi, a ne samo obveza prema ranije potpisanom sporazumu s
Bruxellesom, mogla tu stvar ubrzati. Pod utjecajem težih vremena brže
će se možda mijenjati i odnos prema poljoprivredi, gdje je zarada na
dohvat ruke. I ako, dakle, ostanemo pošteđeni krize u bankarstvu, kao
što nas uvjeravaju Šuker i Rohatinski, puno toga mijenjat će se zbog
kriznog vala koji nas je zapljusnuo još početkom ljeta sa svjetskog
tržišta energenata i hrane.
BEZ KRINKE
Šuker i Rohatinski gasili iskre
