Valjda se prvi put na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a slučilo da se
Hrvatskoj dogodilo nešto bolje nego što se očekivalo. U New Yorku se
dogodila još jedna novina, dosad ne osobito svojstvena našim
političarima i našim vlastima.
Obično bi u sličnim prilikama šutke i skrušeno saslušali što im
poklisari svjetskih moćnika zamjeraju, odslušali što se od Hrvatske
traži i vratili se kući s preinačenom pričom i uljepšanom slikom o sebi
i svojoj nazočnosti na nekome od takvih svjetskih skupova. Na sjednici
se Vijeća sigurnosti valjda prvi put zbilo da naša vlast poslušno ne
prihvati što o njoj drugi misle, kao što se zbilo s izvještajem glavnog
tužitelja Haaškog suda Vijeću sigurnosti.
Kao po “staroj navadi“ očekivalo se da će izvještaj Sergea Brammertza
Vijeću sigurnosti biti puno mrgodniji, zlovoljniji i lošiji nego što je
bio. Vjerojatno je dolazak premijera Ive Sanadera u New York i
lobiranje prije sjednice ublažilo i tužiteljev govor.
Dogodilo se i da hrvatska strana, tj. premijer, ne prihvati sve što je
tužitelj rekao, da u tužiteljevu tekstu ne gleda nekakav neporecivi
“sveti zapis”. Dapače, premijer je najavio da će čak i mimo tužiteljeve
ocjene o hrvatskoj suradnji s Haaškim sudom tražiti da svoj pravorijek
i ocjenu te suradnje da sudsko vijeće. Takav je pomak u manifestaciji
“slobodne volje” neočekivana novost, napredak do sada teško zamisliv.
Pogotovo dok je tužiteljicom bila za hrvatske vlasti neporeciva Carla
del Ponte.
Kada bi nekadašnja haaška tužiteljica dolazila u Hrvatsku, to bi malne
bilo kao da dolazi Marija Terezija. U Zagrebu bi stao promet, policajci
bi se rasporedili po gradu, kuhari smišljali posebne jelovnike,
političari se ukipili od treme.., a samo što nije bila prekidana i
školska nastava. Tužiteljičini medijski podanici, koji su je veličali
do neukusa, a Haaški sud i preko svakog neukusa, trudili su se i prije
i poslije njezina dolaska biti joj na raspolaganju.
Carla del Ponte bi preko tih svojih trbuhozboraca uvijek poručivala
nešto novo, a oni to podmetali kao nešto “ekskluzivno”. Uglavnom je
nešto tražila i uvjetovala. Vlasti su prema njoj imale sličan podanički
odnos kao i njeni medijski poslužitelji. Kada se razotkrilo da haaška
tužiteljica nije neka osobita moralna veličina, a ni Haaški sud od
politike i političke moći neovisno sudište, trbuhozborci su nešto
ušutjeli.
Kako tužitelj Brammertz od Hrvatske nije dobio sve tzv. topničke
dnevnike, da bi pokušao generalu Anti Gotovini dokazati inače u valjda
nijednom ratu inkriminiranu radnju, ali u Oluji ipak optužujuće
“prekomjerno granatiranje Knina”, odmah je postalo nemogućim i daljnje
napredovanje Hrvatske k EU. Najprije su se kao zapreka na tome putu,
“spontano na moj znak”, pojavili Slovenci. A onda su se kao nova
prepreka našli i zagonetni dnevnici.
Da nije slovenska zlonamjernost i evidencija o broju ispaljenih
granata, već bi se pojavilo nešto treće. Kao što će se vjerojatno i
pojaviti kada se politički potroše i otrcaju ove dvije sumnjive priče.
Kada god treba zakočiti hrvatsko približavanje EU, uvijek se nešto nađe
da je se omete. Kao slučajno? I kao iz načelnih razloga? U to mogu
uvjeravati još samo naši apologeti “europskih političkih načela”, koji
svaku razložnu hrvatsku sumnju u krajnju dosljednost tih načela javno
proglase paranojom, a svako razložno pitanje “širenjem teorije zavjere”.
Kako je britanski veleposlanik u UN-u “razočaran činjenicom” što je
tužiteljeva ocjena o hrvatskoj suradnji s Haaškim sudom bila povoljnija
od njegova očekivanja, moguće je očekivati i nove “diplomatske
pritiske“. Je li premijerovo ponašanje u zgradi UN-a naznaka novoga i
drugačijeg hrvatskog odnosa prema nekoć neupitnim “političkim
faktorima” i njihovim često neprincipijelnim “političkim načelima“
početak razložne sumnje u proglašene političke svetinje?
U POVODU
