I nakon što se nedavno Jadranka Kosor na skupu o ravnopravnosti spolova u medijima požalila što je se ne oslovljava njezinim imenom, mnogi je, pa i novinari, i dalje zovu “Jaca”. Oni koji je tako pišu i zovu uvjerenja su da je opća ironija države koju premijerka vodi neusporediva s ironiziranjem premijerkina imena.
Jer da je na to mjesto došla spletom slučajnosti i nakon godina odanosti odbjeglom prethodniku. Odnosno, da se ona svako malo zbog nečega buni – čak i zbog ženske stražnjice na turističkom plakatu – a da joj, eto, smeta kada se takne u nju. Zapravo, da premijerka svojom politikom i ne zaslužuje poštovanje te da je se i zbog toga može tretirati slično kao susjedu s trećega kata istoga imena. A ne kao predsjednicu Vlade Republike Hrvatske.
Možete li zamisliti da bi nekoć netko Margaret Thatcher javno zvao izmišljenim joj imenom? Ili da netko po njemačkim novinama Angelu Merkel “od milja” zove Angy? Zagovornici i pristaše novohrvatskoga pretvaranja premijerke u “Jacu” ne samo da u tome ne vide ništa loše nego usporedbu s britanskom, pa i njemačkom premijerkom drže i nepriličnom. S obzirom na političku veličinu prve i sve veću važnost druge, takva zamjerka i nije bez rezona. No, neovisno o tome kako netko doživljavao i vrednovao premijerske osobine i rezultate Jadranke Kosor, ipak je neprilično po medijima je nazivati “Jacom”. To jednostavno nije spojivo s dobrim odgojem i ozbiljnijim novinarstvom. A nije ni jezično korektno.
U hrvatskom i u Hrvatskoj nije baš uobičajeno da se nekoga kome je ime Jadranka naziva “Jaca”. Niti da se Gordane zove Gocama, a Vesne Vecama. Ali nije to jedina manifestacija jezične zaostavštine preostale iz ne tako daleke prošlosti i iz nedaleka susjedstva.
U našem se, sve žućem, banalnijem i plićem medijskom prostoru, sve više udomaćuju i druge jezične nemarnosti. Pa je, recimo, ćudoredno “razbarušeni” Goran Bare problematičan i u genitivu, pa kada ga nema, onda ga nema ne kao Bare, nego kao Bareta! A kolege mu Kekina ne kao Mile, nego kao Mileta! Kako onda, u takvom ekološki neosviještenom jezičnom okolišu, očekivati i da premijerka Jadranka – ako je se već krenulo “prekrštavati” – bude barem Jadra, a ne “Jaca”?! A ima tu, izgleda, i ponešto drugog, osim lingvistike. Pa i spolne diskriminacije.
Premda je “slabiji spol”, u zaštiti Jadranke Kosor nisu se baš pretrgle ni brojne nam udruge “za zaštitu ljudskih prava”, inače tako glasne kada treba braniti ideološki i svjetonazorski im bliske. Nisu je branile čak ni udruge koje se hvale da “promiču i brane ženska prava”. Zapravo, jednako očekivano kao kad su svojedobno u predsjedničkoj kampanji podržale ne nju, nego njezina konkurenta, no ideološki im bližeg Stjepana Mesića! U političkoj i inoj kulturi gdje se politika još uvelike smatra “muškim zanimanjem” nikome valjda nije bilo ni u primisli da se i neke političare javno svede na nadimke.
Do sada se nikome od njih s imenom nije činilo što se čini premijerki. Je li netko po medijima Šeksa zvao Vlado, Arlovića – Mata, a Milanovića Zoki? Oslovljava li netko po tim istim medijima predsjednika Ivu Josipovića samo s Ivek? Može se premijerka u društvu naslijeđene patrijarhalnosti i sve nazočnijeg liberalnog totalitarizma na “prekrštavanje” žaliti koliko hoće, no malo je vjerojatno da će išta promijeniti – da joj se vrati pravo ime. O njezinim premijerskim mogućnostima svačije je pravo misliti što hoće. To je prostor demokracije i slobode. Ali posprdno je po novinama, televizijama i portalima zvati je “Jacom”. To je već problem odgoja i kulture.
Jajo, Tačericu su još zvali Megi. Samo Megi. Informacije radi.