Carlos ima dvanaest godina. Ne znam kako se preziva, ali njegova se fotografija nalazi u mom računalu. Izraz lica mu je ozbiljan, u prevelikoj majici na pruge s brojem deset, pozira ispred izgužvanog zastora od muslina dok stoji na pohabanom linoleumu neke nedefinirane prostorije. To je vjerojatno najprikladnija i najfinija pozadina koja se mogla naći u blizini.
S jedanaest godina izgubio je pravo na obvezno i besplatno školovanje. Nakon toga, ostaje mu mogućnost da se zaposli u nekoj tvornici i postane još jedan od 218 milijuna djece radnika širom svijeta s radnim vremenom od dvanaest sati dnevno ili da se počne baviti kriminalom, potucati po ulicama, bez šansi za budućnost kao i dostizanja zrelije životne dobi. Ono što je potrebno za moguće povoljniji ishod Carlosove budućnosti jest nesaglediva planina novca. Čitavih 50 eura (oko 370 kuna) po semestru, kojim bi mogao platiti školarinu, smještaj i hranu, put iz Ruande u Ugandu, život na koji, u tom dijelu svijeta, imaju pravo samo rijetki. U sustavu koji je potpuno iznevjerio svako dijete koje se unutar njega rodi, i grdno ga oštetio.
Postoje zaboravljeni Carlosi
Za njega sam doznala slučajno, na putu od Splita do Zagreba, od prijateljice u razgovoru koji smo vodile o djeci, sustavu, školstvu, šansama i mogućnostima da ispadnu sretna i normalna. Tada mi je rekla da je “posvojila” dječaka iz Ruande, zapravo obvezala se da će mu plaćati školarinu sve dok se bude školovao. Eto, rekla je, i mi jadnici iz Hrvatske možemo pomoći nekome, koliko god nam loše bilo. Iako živimo u istom svijetu, nije to isto. Znamo da postoje Carlosi i njihove tragične sudbine, ali nismo ih svjesni, čak ni povremeno, čak ni u najvelikodušnijim fazama života, tko će to sve držati u glavi, živimo u istom svijetu, ali nije to isto.
Ako smo imali sreće i rodili se na dijelu planeta do kojeg je doprla prosvjetiteljska ideja o obveznom i besplatnom školovanju, pa onda još i infrastruktura, a sad već i niz generacija odraslih koji to, koliko-toliko, sustavno provode, baš zato da bismo postali svjesniji sebe i svijeta koji nas okružuje, ispada da ni sa svim tim prednostima nismo u stanju učiniti ništa posebno. Barem ne velika većina nas. Osim što koncentriranost na sve složenije probleme modernog odgoja i obrazovanja postaje sve histeričnija i sama sebi svrhom.
Genijalna je to ideja, s tim prosvjetiteljstvom i školovanjem kako bi se postigla što viša razina općeg dobra, no s vremenom se i s njom dogodilo nešto čudno. Prije dvadesetak godina u školskim ambulantama bivše države trebalo je stati na vagu, što razgovjetnije kroz rupu među prednjim zubima, glasno izreći svoje ime, nacrtati jednu ravnu i jednu zakrivljenu liniju i brojiti do deset. Onda bi te liječnik povukao za uho, da još malo narasteš, i vozi u školu. U prvom tjednu netko bi te pratio, na Putu do škole, i to je bilo to. Carlosov put do škole i nekadašnji moje generacije, kažem, nije to ni izbliza isto.
Ovih dana osjet se titrajuća nervoza u obližnjim parkovima u koje nakon vrtića dolaze roditelji s djecom. Roditelji panično uspoređuju stupanj fizičke i psihičke zrelosti svojih šestogodišnjaka i sedmogodšnjaka, preplašeni da im ne zaribaju život jer prerano ili prekasno uključivanje djeteta u odgojno-obrazovni proces za posljedicu može imati teškoće u usvajanju gradiva, postizanje slabijih rezultata i, u konačnici, gubitak motivacije za učenje. Sastaju se komisije od po najmanje pet stručnjaka koji procjenjuju jedno dijete, ispunjavate brošuru u kojoj se traže podaci o trenutku u kojem je iznikao prvi zubić, dobi u kojoj je dijete počelo samostalno sjediti, kada je izgovorilo prvu riječ, pa potom rečenicu, i u konačnici, Povjerenstvo zanima je li ta rečenica bila razgovijetna ili ne. Bez obzira na to što pred njima sjedi suvisao sedmogodišnjak. U anketi se također očitujete i o dnevnoj količini mlijeka u decilitrima, kuhanim i hladnim obrocima dnevno, mesnim i ribljim tjedno.
Kao posebna stavka tu su i aktivnosti predškolskog djeteta, bez njih je pretpostavljam u nenadoknadivom zoastatku, jer trčanje, ljuljanje, gluvarenje po dvorištu možda već graniči sa zanemarivanjem.
Kao roditelja budućeg školarca u kojem odnedavno raste sumnja u gomile nepotrebnih a nužnih detalja koje dijete i ja moramo imati na umu da bi se pristupilo strašnom prvom razredu osnovne škole, u brošuri u kojoj navode tko sve i zašto treba pregledati prosječno dijete, posebno mi je privukao pažnju jedan od zahvata nad djetetom, a to je detaljan klinički pregled prema dogovorenoj metodologiji uz obavezan pregled vanjskog spolovila. Polazak u prvi razred, Carlos, generacija zlatnih osamdesetih, naša djeca danas, Put do škole, opet, iako sve polazi od iste ideje, nije to isto.
Sustav kojeg nema
Sustav koji nema ili šteti, sustav koji polazi od prosječnog djeteta, sustav koji nad prosječnim djetetom, bez naznaka anomalija u odgoju koje bi valjda svaki od pet članova komisije morao prepoznati, prije upisa u osnovnu školu vrši pregled vanjskog spolovila. Sustav, i granice sustava. Sustav, kao svrha sam sebi. Sustav koji nas tjera da budemo opterećeni s toliko detalja, a iz fokusa gubimo bitno. Svijest o tome čemu obrazovanje služi. Svakako ne tome da nakon završenog fakulteta stojimo na burzi, pa čak ni da radimo poslove u kojima zgrćemo silne novce za sebe. Svijest o sebi i drugima. O postojanju Ruande, o životima poput Carlosova, o tome da su djeca u istom svijetu u kojem živimo prisiljena zamijeniti olovke puškama (ima ih više od 300.000), da su dvije trećine odraslih koji ne znaju pisati ni čitati žene (pita li se netko zašto je to tako), o tome da 150 milijuna djece prekine školovanje prije završenog petog razreda i, konačno, o tome da živimo u istom svijetu i da mi jadnici iz Hrvatske također možemo nešto napraviti.
Osim toga da povlačimo veze kako bi naše dijete išlo kod jedne učiteljice, a ne kod druge, kako bismo mu utuvili u glavu da pod svaku cijenu mora biti odlikaš, a da mu ni jednom ne objasnimo što će mu sve to znanje. Da bi mu bilo bolje? Ne. Da bi postao onaj koji ovaj svijet čini boljim, i da pomogne drugima, manje sretnima u tome. I nije ovo ni romantično ni idealistično, poanta je u tome, da drugačije ne može ni opstati. Takav je naprosto mehanizam. Taj Put do škole.
