Nedavno sam se iznenadio kad sam u novinama pročitao da je Stipe Šuvar bio “hrvatski prosvjetitelj i kulturni preporoditelj s kraja dvadesetog stoljeća” te da se “njegovo doba pamti po procvatu kulturne proizvodnje, koja je osamdesetih dovela do liberalizacije društva” (JL, 25. III.). No, još sam više bio zatečen kad sam neki dan za istog čovjeka u istome listu pročitao da je bio “ideolog i oduševljeni operativac jedne diktature” te da je njegovo životno djelo, reforma školstva, “obrazovni kulturocid”(JL, 10. VII.).
Premda autor tih oprečnih portreta nije ista osoba, što znači da se na drastične razlike može gledati kao na nešto posve obično, ne mogu odoljeti a da ih ne povežem događajem koji se zbio na njihovu razmeđu. A to je izlazak glasovitog “dokumenta totalitarizma” (ocjena drugog autora), crne “Bijele knjige” iz 1984., kojoj je Šuvar više od autora, jer je bio njezin začetnik, usmjeritelj, urednik, politički i jezični redaktor, ukratko, njezin glavni kreator (i korisnik).
Onima koji bi “Bijelu knjigu” rado pripisali nekome drugome, a otpisali je Šuvaru, bilo bi pametno da je napokon pročitaju: predobro je sastavljena, da bi bila ičija osim Šuvarova! (U krugu Šuvarovih adlatusa nitko mu nije dosezao ni do gležnja!)
“Bijela knjiga”, kao popis neprijatelja socijalizma i njihovih zlomisli s početka osamdesetih, razjašnjava oba pogleda na Šuvara, bez obzira na to koliko se razlikovali.Cijeli Titov poredak, od 1945. do 1990., počivao je na vlastitim lažima. Jugoslavija je, primjerice, bila deklarirana kao demokratska zemlja. Imala je demokratski ustav, održavali su se opći izbori, izlazile su novine, knjige, putovalo se u inozemstvo... Mladi su se intelektualci mogli okupljati pred “Zvečkom” i debatirati o Habermasu i Wajdi. A zbiljski, iza te fasade s ustavom, izborima i prenemaganjem pred “Zvečkom”, marljivi partijski mravi-vojnici Centra za informacije i propagandu CK SKH, Agitpropa, prikupljali su i sortirali podatke o vladanju “radnih ljudi i građana”, osobito onih među njima kojima se omaklo da misle drukčije od Partije s drugom Titom na čelu.
Njihovi su izvještaji putovali u partijske forume koji bi ih pretvarali u zlokobne zaključke o stvarnim ljudskim sudbinama.
Javno su se izvodili igrokazi, a tajno su se, iza pozornice, pisali scenariji i birali režiseri. Javno se poštovala sloboda izražavanja, a tajno je svaka redakcija imala (rijetko kad na papiru) “crnu listu” onih koji ne smiju u novine. Zašto, kako, dokle? To redakcije nisu znale, ali je zato sve pisalo u bijelim knjigama.
Sličnih je knjiga u Jugoslaviji bilo bezbroj, samo su se krile. Šuvarov “materijal” zapravo je bio prvi takav dokument koji je procurio u javnost.
Dakle, slika o Šuvaru kao “hrvatskom prosvjetitelju i kulturnom preporoditelju” potječe iz socijalističkih igrokaza, a ona o njemu kao “ideologu i oduševljenom operativcu diktature” iz samog srca režima, tj. iz njegove “Bijele knjige”.
totalitarna bijeda. žao mi je debila koji veličaju velikog vođu. da ih čovjek tuče i trpa po zatvorima pa da uprlja ruke? hvala, ne. samo duboki prijezir i gađenje osjećam prema štovateljima diktatura i velikih vođa.