Sanaderu se može oduzeti sve, samo ne projekt pelješkog mosta. Tako se
nekako činilo iz njegova jučerašnjeg saborskog odgovora opozicijskim
zastupnicima koji su upravo pelješki most prepoznali kao simbol
manjkavosti predloženog proračuna. Most se doživljava kao ključni
argument neracionalnosti i nedosljednosti predložene proračunske
politike.
Jer ako se govori o krizi, ako premijer spominje upozorenja europskih
stručnjaka da bi kriza mogla biti puno teža nego što se sada čini
(jedan irski ekonomist kazao je da bi se njene posljedice mogle
usporediti s posljedicama svjetskoga rata), koji klinac znači jedan
most, bez kojega se živjelo stoljećima? Ili, kako kaže zakleti
regionalac Kajin, ako se mostom mora povezati jug Hrvatske da se ne bi
putovalo preko Bosne, zar ne bi Istru trebalo isto tako povezati da se
odatle vlakom ne mora preko Slovenije?
Za Sanadera most koji će spojiti hrvatski jug i sjever stvar je
nacionalnog ponosa. Stanovnici juga moći će putovati prema sjeveru “bez
osobnih dokumenata”.
Taj projekt ima veliko gospodarsko značenje, tumačio je Sanader, ali
nije poljuljao čvrsto uvjerenje protivnika da je najvažniji argument
njegove zagrijanosti za taj projekt – predstojeći lokalni izbori.
Pelješki most jednako je gorljivo napadan i branjen u sad već propalim
pregovorima sa sindikatima o zamrzavanju plaća. I mi bismo rado da se
taj most gradi, tvrdili su sindikalni čelnici, ali ako dolazi kriza,
ako se u proračunu moraju rezati plaće, za neko se vrijeme može srezati
i most.
Pelješki most se kao permanentna točka razdora preselio na drugu
razinu, nakon što su svoju rundu protivljenja tom projektu odradili i
predsjednik Mesić i bosanskohercegovačka vlada. Ali ništa dosad nije
pokolebalo premijera da kaže – dobro, odustajemo, do nekih budućih
boljih vremena, već je, naprotiv, u svakoj prilici stao u njegovu
obranu kao da svako protivljenje tom projektu proizlazi iz pomanjkanja
nacionalne svijesti i domoljublja, a ne jednostavne matematike.
Most je međutim tiho klizio s gornje prema nižim razinama prioriteta,
što je i Sanader jučer prvi put indirektno priznao. Tako je s prvotno
planiranih oko 500 milijuna kuna u idućoj godini, taj investicijski
plan srezan na nešto više od 400 milijuna, da bi premijer otkrio kako
je konačni plan da se iduće godine u pelješki most uloži 300 milijuna
kuna.
Neki kažu – neće biti ni toliko, ali pelješki most i dalje je čvrsta
točka Sanaderove retorike, što također ide u prilog shvaćanju da je
takva verbalna ustrajnost u prvom redu motivirana lokalnim izborima.
HDZ neće ispustiti jedinu udicu koja će pomoći da održi vlast na jugu
Hrvatske, a pogotovo ne tako krupnu kao što je pelješki most.
No most je samo paradigma svega što se stavlja na kocku zbog lokalnih
izbora, a što je za cjelinu hrvatskog društva ipak puno važnije od
kratkoročnih ciljeva političkih stranaka. Inzistiranje na mostu postaje
simbol pomanjkanja odlučnosti u drugom smjeru, u rezanju troškova i
pripremama za crne dane.
Jer čemu inzistiranje na mostu, ma koliko bilo shvatljivo u uzlaznom
ekonomskom ciklusu, ako takva politika cijelu Hrvatsku odvede 20-ak
godina unatrag, u prazne ceste, poremećaje na tržištu i opći kaos?
Najgore je što se ne radi samo o mostu. Puno je više toga što se
očekuje da Vlada mijenja dok zemlja ide ususret krizi, koja se ni na
koji način ne može unaprijed predvidjeti i izmjeriri i od koje je
jedina moguća brana stvaranje rezervi i uključivanje preventivnih
osigurača. Ali nakon što je nepredviđeno iz politike nultog deficita
otklizala u politiku planiranog manjka, poruka “ne dirajte naš most”
čini se kao segment toga neshvatljivoga inzistiranja u krivom smjeru.
BEZ KRINKE
Sve damo, most ne damo!
