Iako se Hrvatska dugo vremena reklamirala kao “mala zemlja za veliki
odmor”, čini se da bi joj puno bolje pristajao slogan: Mala zemlja za
veliko samoposluživanje. Gotovo svaka strana kompanija koja je došla u
Hrvatsku debelo je zaradila, a nerijetko su i hrvatski porezni
obveznici morali dodatno posegnuti u svoju lisnicu kako bi im osigurali
ekstraprofite.
Ovih je dana hrvatska Vlada odlučila platiti oko 80 milijuna eura
austrijskoj Hypo banci te talijanskom Astaldiju jer je izgubila
arbitražne sporove u Beču i Londonu.
Vrlo je interesantan način na koji su izgubljeni sporovi sa spomenutim
tvrtkama.
Podsjetimo, potkraj devedesetih Hrvatska je prodala Slavonsku banku
Hypo banci. Problem je u tome što je tadašnji menadžment Slavonske
banke krivo prikazao rizike banke. Jednostavno, prikazao je stanje u
Slavonskoj banci puno boljim nego što je stvarno bilo. Iza menadžmenta
Slavonske banke stala je i hrvatska država.
Zanimljivo je da je menadžment Slavonske banke, koji je dao krive
podatke svojim novim vlasnicima, ostvario vrlo uspješnu karijeru kod
novih vlasnika. Malo je čudno da novi vlasnik nagradi nekog iz stare
upravljačke strukture koja mu je “podvalila” pogrešne podatke.
Još više zabrinjava što je i hrvatska država ostala pasivna pa nije
pravno gonila one koji su je oštetili za desetke milijuna eura. Nešto
slično se dogodilo i s talijanskim Astaldijem, koji je tijekom
devedesetih trebao graditi autocestu. Kao da smo živjeli u nekom
zrakopraznom prostoru pa danas nitko ne zna tko je otjerao Astaldi iako
je i odvjetnički pripravnik mogao zaključiti da će nas to skupo stajati.
Sada Hrvatska mora platiti čak 80 milijuna eura zbog nečije
neodgovornosti. Vlada nas tješi da nećemo morati platiti 110 milijuna
eura, koliko zapravo iznosi ukupan dug s kamatama, nego da ćemo, valjda
zahvaljujući nadljudskim naporima naše vlade, platiti “samo” oko 80
milijuna. Problem je u tome što Hrvatska, da se u ovim slučajevima
upravljalo manirom dobrog gospodara, ne bi trebala platiti ništa.
A ako već mora platiti, onda je logično da se nađe krivac za takve
propuste. Kada se radila predstava oko afere Indeks, gdje se vrtjelo
manje od 100.000 eura, onda je zaista smiješno da represivni aparat u
ovom slučaju šuti kao zaliven. A možda su naivci zadnji shvatili da je
švercanje u tramvaju ipak najveći crimen u Lijepo Našoj. “Nagodba” s
Astaldijem i Hypo bankom napokon im je otvorila oči.
U POVODU