Danas se slavi sv. Juraj o kojemu iz predaje znamo da je živio u 3. i 4. st. i da je mučeničku smrt podnio u Kapadociji u Maloj Aziji za vrijeme toliko hvaljenog i pod kraj života u našim krajevima udomljenog cara Dioklecijana.
Ispočetka mu je kult vezan za Palestinu i Egipat, a kasnije uz Bizant i Rim, da bi u vrijeme križarskih ratova, kao simbioza viteštva u obrani vjere i mučeništva kao kršćanskoga ideala, doživio svoj vrhunac. U tome viteštvu i mučeništvu, međutim, bilo je puno nepročišćenih nakana i loših učinaka.
U našim je krajevima kult sv. Jurja smijenio stara slavenska vjerovanja. Viteštvom je preuzeo atribute dobroga boga Svetovida, dok je ubijanjem zmaja uklonio simbol zlog boga. Danas smijemo vjerovati da su to simbolički prizori čovjekove unutarnje borbe. Viteštvo i mučeništvo u ljudima se oduvijek miješalo, nedovoljno artikulirajući porive nesvjesnog i poticaje vanjskog svijeta.
Utoliko i Juraj i zmaj mogu (i trebaju?) biti nekom vrstom paradigme za čovjekovo probijanje do istine dok se bori sa zmajevima tame i obećane nagrade viteštva iz nesvjesnog područja vlastitog bića. Tako Juraj naznačuje onaj napor kojega stalno moramo poduzimati oko samih sebe.
