Euro je napadnut! Na barikade!”, kao da su uskliknuli predsjednici Europskoga vijeća i Europske komisije Van Rompuy i Barroso poslije izvanrednoga sastanka na vrhu 16 zemalja euroskupine u noći na subotu. Grčkih 300 milijarda eura državnoga duga ne bi bilo dovoljno za takvu gotovo paničnu reakciju; jest golem novac, ali tek djelić europskoga BDP-a.
Kolike su stotine i stotine milijarda eura ulupane u izvlačenje banaka iz gabule u koju su se vlastitom pohlepom uvalile i za sobom povukle europska gospodarstva! Spašavanje Grčke stoga nipošto nije neizvediv zadatak, ali rasipne Grke treba naučiti pameti. Da njemačka savezna kancelarka Merkel nije odluku o pomoći Grčkoj dodatno odugovlačila zbog zemaljskih izbora u Sjevernoj Rajni – Vestfaliji, manje bi špekulanti imali prilika širiti krizu na Portugal, Španjolsku, Irsku, Italiju...
Napokon je A. Merkel, shvativši da je u izolaciji, a da je voda došla do grla, morala popustiti i prije izbora u kojima je njezina Kršćanskodemokratska unija (CDU) poražena te joj stoga prijeti gubitak većine u Bundesratu. Je li zaista riječ o organiziranome napadu na euro, poput onoga što ga je Soros 16. rujna 1992. izveo na britansku funtu? Prodavši tada 10 milijarda posuđenih funta kako bi funti srušio cijenu te ih potom povoljnije otkupio i vratio posudbu (tzv. short selling), Soros je tada zaradio milijardu funta. Možemo samo nagađati je li Sorosov cilj bila samo zarada ili je možda imao i politički cilj – slabljenje Europske unije.
Jer, oslabljelu je funtu tadašnja proeuropska britanska konzervativna vlada pod Majorovom premijerskom palicom, za razliku od današnjih Cameronovih euroskeptičnih konzervativaca, morala povući iz Europskoga ustroja razmjenskoga tečaja (ERM), koji je vodio k zajedničkoj valuti, da je sljedeće vlade u nj nikada više i ne pokušaju vratiti.
Sličan je napad u srpnju 1997. izveden prvo na istočnoazijske valute, uključujući japanski jen, pošto je tajlandska vlada, u pokušaju da spriječi bankrot zemlje, raskinula vezu bahta i dolara i pustila valutu da pliva. Tim je napadom privremeno prekinut ili usporen gospodarski rast “azijskih tigrova”. Iako je tadašnji malezijski premijer Mohamad bio napao Sorosa da stoji i iza tih napada, riječ je, čini se, bila o pukome antisemitizmu jer se Soros tada zapravo bio kladio protiv devalvacije istočnoazijskih valuta i pritom izgubio novac.
Ako je ovaj put i riječ samo o slučajno usklađenome špekulantskom napadu, a ne o politički utemeljenoj namjeri, šefovi država ili vlada eurozone na izvanrednome su summitu pokrenuli najbržu akciju koju pamtim u osam godina koliko pratim Europsku uniju. Fiskalnoj konsolidaciji dali su prednost pred novčanim poticajima gospodarstvu i zadužili Vijeće EU za gospodarstvo i novčarstvo (ECOFIN) da se hitno sastane u nedjelju i donese o tome stroge upute.
Europsku su komisiju, pak, zadužili da za isti ECOFIN-ov sastanak pripremi uspostavu Europskoga stabilizacijskoga ustroja (o čemu je EK inače ove srijede
trebao predstaviti tek načelni prijedlog), fonda koji bi pomogao zemljama članicama ako zapadnu u teškoće s ravnotežom plaćanja kako se njihovim nevoljama ne bi ponovno okoristili špekulanti; do srijede, umjesto do kraja godine, EK, pak, mora predložiti “širi i čvršći nadzor i usklađivanje gospodarskih politika te stvoriti robustan okvir za krizno upravljanje”.
Na lipanjskome bi se summitu, pak, pooštrilo propise i nadzor novčarskih tržišta. Tko god da stoji iza ovih napada, koje predsjednik euroskupine luksemburški premijer Juncker naziva “svjetskom zavjerom za uništenje eura”, a francuski predsjednik Sarkozy “napadom malobrojnih pohlepnika na cijelu Europu”, EU poručuje da se neće predati.
Nikada nisam ni u snu mislio da cu \"navijati\" za Soosa, ali desilo se. Moze li Hvatska izvuci neke pouke iz ovoga ne znam ali tko je pavi \"gazda \" valjda je svima jasno.