Kao i Izrael, i Turska vas, ako je proputujete, neće ostaviti ravnodušnim. Ako se barem malčice udubite u povijest, opazit ćete da je prostor Turske, odnosno Male Azije, bio poprište događaja kojima je mijenjan svijet. Turski gradovi i provincije (njih osamdesetak) svjedočanstva su prapočetaka civilizacije, ratova, tragedija, posrnuća i uzdizanja, ali i mitova.
Povijest na svakom ćošku
U kratko vrijeme ovo mi je šesti ili sedmi let za Istanbul. I ovaj put mi stjuardesa umjesto sredstva za smirenje nudi pitko pivo efes, a ono je dobilo ime po gradu osnovanom u brončano doba. Efez, smješten na obali Egejskog mora, osnovale su žene ratnice, Amazonke, a njime su vladali Goti – i, na žalost, uništili čuveni Artemidin hram, prema tvrdnji Plinija Starijega, jedno od sedam svjetskih čuda – Rimljani (za čije vladavine, 133. pr. n. e., Efez postaje glavni grad Male Azije), Arapi, Turci (od 1308.)... Nešto više, sjevernije od Efeza, nalazi se Hissarlik (što u prijevodu znači mjesto utvrda) ili, nekad, prije pet tisuća godina osnovana Troja, na turskom Truva, ili – naći ćete u starijim hrvatskim tekstovima – Ilij, prema latinskom Ilion. Da, riječ je o legendarnoj Troji, poprištu Trojanskog rata koji se najvjerojatnije zbio oko 1200. pr. n. e. i koji je Homer u 9. ili 8. stoljeću pr. n. e. na starogrčkom opisao u (i po obujmu, 15.696 stihova, heksametara) velikoj Ilijadi. Troju su sagradili u blizini morske obale, jugozapadno od Dardanela, pod planinom Idom.
Istočnije od Troje i nešto sjevernije od Efeza izviru Eufrat i Tigris, prema biblijskom opisu stvaranja dvije (uz Pišon i Gihon) od četiri rijeke koje se iz jednog izvora granaju iz Edena ili rajskog vrta. Eufrat i Tigris su dio granice zemlje koju je Bog obećao Abrahamu. No, sve se izjalovilo jer su Adam i Eva počinili u Edenu (što na hebrejskom znači sreća, zadovoljstvo, užitak), vjerojatno uz drvo života i drvo spoznaje zla i dobra – grijeh, nakon čega su protjerani na istok.
Kao voditelj izaslanstva OESS-a Hrvatskoga sabora u Parlamentarnoj skupštini OESS-a putujem (s kolegicom Ingrid Antičević-Marinović i Milovanom Petkovićem, tajnikom izaslanstva, doajenom u OESS-u) u Tursku kako bih, uz desetke kolega iz svijeta, promatrao predsjedničke izbore. U prvome krugu određeni smo za promatrače u Izmiru (I. A. Marinović u Istanbulu), a u drugome krugu bismo, najvjerojatnije, bili promatrači u provinciji Hatay, u južnoj Turskoj, na istočnoj obali Sredozemnog mora i na granici sa Sirijom (odakle je u Tursku izbjeglo oko tri milijuna! ljudi). A u Hatayu se nalazi grad Işkenderun (na turskom Aleksandar), nekad – Isa. Na tom se mjestu odigrala povijesna bitka (5. studenog 333. pr. n. e.) Perzijanaca i Grka, u kojoj je Aleksandar Veliki do nogu potukao Darija III. Od 30 tisuća grčkih vojnika poginulo je sedam tisuća te 20 tisuća Perzijanaca (od njih 25 tisuća). Bitka u Hatayu označila je kraj moći Ahemenidskog Perzijskog Carstva.
S mislima na danas izuzetno siromašan Hatay slijećemo u Istanbul kako bismo za dva sata poletjeli za Ankaru u kojoj će se održati brifinzi za OESS-ove promatrače. Smještamo se u avion koji je trebao poletjeti u 16 sati. Dok čekamo na polijetanje, spustila se jaka kiša popraćena grmljavinom i munjama. U jednom trenutku nestaje struje jer je u avion udario grom. Srećom – na zemlji. Izlazimo iz aviona misleći da ćemo uskoro ipak krenuti u Ankaru. Nakon sat vremena čekanja, na displeju se pojavljuje informacija da je vrijeme našega leta umjesto u 16 u 18 sati. Bit ćemo, računamo, u hotelu oko osam navečer. Dovoljno za večeru i brifing s otpravnicom poslova u hrvatskom veleposlanstvu Lovorkom Ostrunić. Iako je prošlo osam, ne ukrcavamo se. Pomaknut je let – piše (i na plotu) – za još sat vremena. Ali ne čekamo jedini na aerodromu. Nije na vrijeme poletjelo jako mnogo aviona. Tisuće ljudi čeka. I, što je najstrašnije, ne dobivamo informacije. Gurajući se na infopultu Petko (M. Petković) saznaje da je novi let zakazan za 21.30. Moramo se ponovno čekirati. Pitamo (nekoliko puta) što je s našom prtljagom. “Sve je u redu, i ona s vama stiže u Ankaru”, kažu nam na šalteru.
Dočekali smo i pola deset (navečer), ali ne i avion. Let se odgađa. Do daljnjega. Nemamo koga pitati do kada. Na aerodromu Atatürk pravi je kaos. Na let(ove) čekaju i roditelji s malom djecom. Nitko im ne nudi čak ni čašu vode. Vruće je. Djeca plaču. Stariji negoduju. Sve je više povika na aerodromsko osoblje koje, najblaže rečeno, mulja putnike. Poletjet ćete, kažu nam, u 23 sata. Sigurno. U 23.05 kažu da se let odgađa za poslije ponoći. Poslije ponoći novo pomicanje. Putnici su sve nervozniji, djeca razdražljiva, a osoblje neljubazno. Let se ponovno pomiče. Sada smo već jako gladni (i umorni jer čak nema ni dovoljno stolaca za sjedenje), ali se ne usudimo otići u restoran kako ne bi avion poletio bez nas. Odlučujemo: ja ću stražariti na gejtu, a Ingrid i Petko idu po hamburgere (svaki košta 76 kuna!)
Muke s Turkish Airlinesom
Nakon što smo pojeli hamburgere, dolazi uniformirani tip i objašnjava da je sve u redu s avionima Turkish Airlinesa. Pitamo u čemu je onda problem!? Tražimo posadu – priznaje službenik. Šteta što ne znamo pilotirati, možda bi nas sada primili u službu, honorarno. Nakon devet sati čekanja ipak, s nevjericom, ulazimo u avion. I stvarno – polijećemo. Ujutro, umjesto rano popodne. Stižemo u Ankaru umorni i jedva čekamo da se strovalimo na hotelski krevet.
Ali brus, ništa od hotela. Mi smo stigli, ali nije naša prtljaga. Stotinu se kofera vrti na traci, ali to nije prtljaga putnika iz aviona. Rastrčali smo se po aerodromu s nadom da je prtljaga zalutala na neku drugu traku. Čekamo još dva leta iz Istanbula, ali kofera nema. Nitko, ponovno, ništa ne objašnjava.
Uz to što sam umoran, neispavan, osjećam se prljavo. Trebao bih se nakon tuširanja presvući, ali nemam u što. Voze nas u hotel. Molimo na recepciji četkice i pastu za zube. Već se dani. Za tri sata je prvi brifing na koji ću, vjerojatno, u zgužvanoj majici koja se već “čuje”. S podočnjacima do poda pitamo na recepciji jesu li, nakon dva-tri sata “odmora”, stigli koferi. Nisu. Telefoniramo na aerodrom, ali nitko se ne javlja na telefon. Interveniraju i iz hrvatskog veleposlanstva u Ankari i iz Ministarstva vanjskih poslova (Vesna Cvjetković Kurelec, koja se također nalazila u inozemstvu, ali na dispoziciji našem malom izaslanstvu izgubljenom i izgužvanom u Turskoj).
Ni popodne nijedne vijesti o koferima. Odlazimo prije večere u dućan po košulje, donje rublje, pribor za higijenu... Prije ponoći vozač iz hrvatskog veleposlanstva donosi kofere koje je morao tražiti u brdu zagubljene prtljage. Nitko iz Turkish Airlinesa (koji lažno tvrdi da je najbolji avioprijevoznik) nije uputio ni riječ isprike, a kamoli da promptno plati odštetu (koju ćemo, vjerojatno, tražiti preko suda). Ali ovo je tek prvi dio horora s Turkish Airlinesom.
Usredotočujemo se na izbornu utrku za predsjednika Turske, u kojoj sudjeluju tri kandidata. Prvi je dosadašnji, iz godine u godinu, iz mandata u mandat sve autokratskiji premijer Recep Tayyip Erdoğan (60), koji željeznom rukom vlada Turskom od 2002., otkad njegova islamistička Stranka pravde i razvoja nije izgubila nijedne izbore. Drugi je kandidat – Republikanske stranke lijevog centra i izrazito desničarske Stranke nacionalnog pokreta – akademik Ekmeleddin Ihsanoğlu (71), cijenjeni intelektualac kojega podupire napredniji i školovaniji dio Turske. Treći kandidat je Kurd Selahattin Dermitaş (41), član krajnje lijeve Narodne demokratske stranke, kojega podržava većina od 20 milijuna Kurda (punoljetnih je, dakako, mnogo manje jer je natalitet u turskih Kurda velik). Nitko ne sumnja tko će pobijediti; Erdoğan. Ali ne zato što je uvjerljivo bolji od dvojice suparnika, već zato što je sve podređeno njemu, čitav državni aparat, svi mediji (Turska je na samome svjetskome dnu po medijskim slobodama i u Turskoj je najviše novinara u zatvorima, čak njih više od 40) i sva državna infrastruktura. Erdoğan je u izbornoj kampanji nemilice trošio državni novac, milijune eura. Njegovi su spotovi prvoklasne, najskuplje produkcije, emitirani na televizijama bezbroj puta. Njegove skupove morali su bez pogovora organizirati šefovi provincija i gradonačelnici. Na skupu u Istanbulu i Ankari bilo je milijun Turaka, koje su dovozili iz svih krajeva Turske. Bila je organizirana “vojska simpatizera”.
Turski Putin
Erdoğanov predizborni skup u Ankari ne samo da su izravno emitirale turske televizije nego su ga i nekoliko puta (skraćeno) reprizirale. Dva vikenda prije izbora na turskim je televizijama Erdoğana bilo 553 minute, Ihsanoğlua tri i pol minute, a Dermitaşa 45 sekundi. Erdoğan je – isticala je opozicija – poput atletičara kojem su dopušteni (skupi) steroidi. Zovu ga turskim Putinom jer Erdoğan pokušava oponašati ruskog autokratskog kolegu gotovo u svemu. Najviše u koncentraciji moći. Želi biti, i sve više jest, gospodar života i smrti.Želi biti predsjednik do (najmanje) 2023. godine, kada će Turska proslaviti 100 godina moderne turske države, sekularne republike koju je na noge postavio Kemal Atatürk, kojega verbalno slavi čak i Erdoğan. No, Erdoğan u praksi ruši ono što je Atatürk gradio (u brojnim je reformama Atatürk reformirao čak i turski književni jezik, iz kojega je uklonjen velik broj arapskih i perzijskih posuđenica te uvedeno latinično pismo), a to je sekularna republika u kojoj crkveni poslovi pripadaju crkvi, a državi svi državni poslovi, bez uplitanja u Turskoj sve moćnijih islamskih, sunitskih vjerskih vođa. Erdoğan ne krije da želi biti vođa svih muslimana sunita, pa i onih u BiH, što, prema riječima Bakira Izetbegovića, bosanski muslimani objeručke prihvaćaju.
Nikad ne govorite bok
Mnogi se Turci, osobito oni mlađi, školovaniji, oni koji su lani prosvjedovali (okidač je bila Erdoğanova devastacija Taksim parka u Istanbulu) u najvećim turskim gradovima, plaše takve Turske. Erdoğanovi i Ihsanoğluovi glasači su doista dva različita svijeta, koje je i te kako lako razaznati na ulicama razbarušenog, gostoljubivog, turističkog Istanbula (grada u kojem živi po nekima čak 17 milijuna ljudi), 7-milijunske Ankare, glavnoga grada, središta birokracije, vojske i policije (u izobilju) te turističkog, četveromilijunskog, izrazito opozicijski nastrojenog Izmira. Od ta tri najveća turska grada Erdoğan je (uvjerljivo) izgubio u Izmiru, gdje je Ihsanoğlu dobio podršku gotovo 60 posto glasača. I dok su u Izmiru i Istanbulu Turci prema turistima, strancima, izuzetno susretljivi, u Ankari se na svakome koraku može opaziti da ne vole strance za koje oni najnesusretljiviji rabe naziv yebanci (jebandži), što bi se moglo prevesti kao prokleti stranac. I odnos prema vjeri je u tri najveća grada drukčiji, oprečan. Istanbul, smješten između Mramornog i Crnog mora, jedini grad na svijetu koji se prostire na dva kontinenta (europski i azijski) najslobodniji je. Na njegovim je ulicama – čak i u azijskom dijelu megapolisa – najmanje pokrivenih žena. U gotovo se svim istanbulskim kafićima i restoranima može piti alkohol, dok je alkohol u izmirskim, a pogotovo ankarskim restoranima, iznimka.
U Ankari smo večerali u vrlo urbano uređenom restoranu Recepusta, u koji se odlazi na janjetinu pripremljenu na “sto načina”. I doista, janjetina kao predjelo, uz još nekoliko vrsta ukusnih predjela, janjetina kao glavno jelo (s rižom) bila je vrhunska. Ali smo je zalijevali ayranom, vrstom kiselo-slanog mlijeka koje se pije malom šefljom te s vodom i kolom. Iako trijezni da trezniji nismo mogli biti, gotovo da smo izazvali incident. U času kada je konobar donosio jelo koje smo prvo kušali, Petko je vodio jedan od razgovora o koferima i na kraju razgovora nekoliko puta izrekao bok, bok, bok... Što je, posebno u ovakvoj situaciji, prava provokacija. Naime, bok na turskom znači – sranje. Poslije smo se – kao što nam je preporučila L. Ostrunić – pozdravljali s ćao i (mojoj malenkosti najprihvatljivijim) zdravo. U Izmiru smo u društvu susretljive hrvatske počasne konzulice Candan Corbacioğlu i njezina supruga bili na ribljem ručku s nekoliko specifičnih, ukusnih (k tome i šarf) predjela, ali smo, kao i u Ankari, ribu zalijevali vodom. Plašili smo se da riba ponovno ne oživi. Kada smo se pripremali za put, Petko mi je preporučio da ponesem kupaće gaće jer idemo “u mondeno tursko, egejsko turističko središte”. I jesmo li se okupali? Nismo, jer nismo imali gdje. Voda je toliko zagađena da je – primjerice – splitska trajektna luka za izmirsku miomirisno kupalište s gotovo pitkom vodom. Želite li se okupati, morate sjesti u auto i do plaže putovati najmanje sat vremena. A toliko vam treba i od Zagreba do Crikvenice. I sam Izmir – koji također, kao i svi veći turski gradovi, ima svoj bazar – nije me oduševio arhitekturom, a još manje mirisima. Šarm Istanbula osjetili smo samo u tragovima. Jedino što Izmir povezuje s Istanbulom jest gostoljubivost te niže cijene vrlo dobre (pamučne) odjeće.
Bio je dobar nogometaš
Je li Erdoğan bio vidovit kada je na revijalnoj nogometnoj utakmici upriličenoj u povodu otvaranja stadiona u Istanbulu nosio dres s brojem 12, čime je poručio: “Bit ću 12., prvi put izravno izabrani predsjednik Turske”!? Naravno da ne. Čak se znalo i to da će pobijediti u prvome krugu, kao što se zna da će promijeniti Ustav i prigrabiti svu, apsolutnu vlast. Na nogometnoj je utakmici zabio tri gola (u mladosti je bio, kažu, dobar, profesionalni nogometaš), a u ovoj političkoj, u kojoj je i golman, i napadač, i branič, i sudac, mogao bi – kao i svi diktatori – dati gol samome sebi. Naročito ako povjeruje da je on – a ne tri vrhunska ekonomista iz njegova tima – zaslužan za privredni uspon još uvijek siromašne Turske koja ima dva lica, metropolsko i ruralno, a ovo posljednje je prepuno siromašnih ljudi koji još dugo neće uživati u dobrobitima civilizacije. Čiji kotač Erdoğan nasilnim potezima – poput ukidanja interneta – nastoji vratiti unatrag. Njegove riječi o pobjedi demokracije odaslane s partijskog balkona (a politički će živi biti samo oni koji su mu pravili društvo na tom balkonu) tek su – izgleda – mrtvo slovo na papiru.
Kao što je i pri povratku Turkish Airlines ponovno dokazao da propaganda najčešće nema veze sa stvarnošću. Mi jesmo doputovali u Zagreb, ali koferi nisu. Ponovno smo ih dobili s danom zakašnjenja. Bez isprike, bez naknade. Jesmo li bili jedini kojima su avioni kasnili i čija je prtljaga izgubljena? Nismo. Gubljenje prtljage u posljednje je vrijeme specijalnost Turkish Airlinesa.
>> Među zemljama koje ISIL snabdijevaju oružjem i Hrvatska?
>> Republika Turska pod Erdoganom klizi u kalifat
Vozio sam se od grcke granice pa do istambula i vidio siromastvo jad i bjedu, bosna 95te je bolje izgledala nego sto je sada turska. hrvatska je svemir za tursku. istanbul prljav i neuredan, svaki cosak lici na istocnu kulturuu (prljavo i neuredno). kad bi evropa primila tursku u EU tu bi sebi presudila, tubi joj bio kraj. po meni trebalo bi na turskim granicama udariti nesto kao kineski zid i odjeliti se od tog djela svijeta i njihovog prljavog sirenja u svakom pogledu a naj vise u religijskom, nisam religiozan ali mislim da islam lomi kicmu danasnjem svijetu i generacijama koje dolaze. zlo kojeg se treba sto prije odbraniti.