Blitzkrieg kojim je Islamska država Iraka i Sirije (ISIS), danas preimenovana u Islamsku državu, osvojila golema područja Sirije i Iraka ovih je dana napokon zaustavljen. Kurdski borci pešmerge, nakon što su obranili grad Kobani na sirijsko-turskoj granici, pokrenuli su protuofenzivu u području iračkog gorja Sindžar. Na njemu su se u okruženju džihadista nalazili jezidi, koji su također mahom etnički Kurdi. Prema posljednjim izvješćima, pešmerge su probili obruč oko Sindžara, a tisuće promrzlih i izgladnjelih izbjeglica slijeva se u područja pod njihovim nadzorom. Zahvaljujući Kurdima, kojima su tijekom borbi pomagale zračne snage država okupljenih oko SAD-a, izbjegnuta je humanitarna katastrofa golemih razmjera i novi masovni pokolj. Jezidi, naime, da su pali u ruke džihadistima Islamske države (ID) ne bi naišli na milost. Jezivi prizori masovnih ubijanja muškaraca i odvođenja žena i djevojčica u roblje, kakve smo gledali od početka ljeta 2014., opet bi se ponovili. Nakon što su ti krajevi gotovo potpuno “očišćeni” od kršćana, uključujući i drevne kaldejske, aramejske i asirske zajednice, džihadistima ID-a prkose još samo Kurdi. I još dugo će. U usporedbi s drugim manjinama, Kurdi su bolje organizirani, naoružani, obučeni i motivirani za obranu. Taj se tridesetomilijunski narod desetljećima bori za državnost na području koje se prostire između Sirije, Iraka, Irana i Turske. Zbog toga su i prije ovog rata masovno stradavali, posebice u Iraku u vrijeme Sadama Huseina, koji je bojnim otrovima uništavao cijela kurdska sela, te u Turskoj. No pogibelj kojoj je njihov narod od početka ljeta 2014. izložen napadima Islamske države vjerojatno je najveća u novijoj povijesti.
Rat protiv Kurda je vjerski rat
Kurdi su narod vičan borbi i preživljavanju. Cilj njihova političkoga, vojnoga, a prije i povremenog terorističkog djelovanja, uspostava je Kurdistana kao nacionalne države. Njihov višedesetljetni sukob s Arapima i Turcima stoga je ponajprije bio političke i nacionalne prirode. Između Iranaca i Kurda, naprotiv, sukoba je puno manje. Zajedničko perzijsko-medijsko podrijetlo (Kurdi se smatraju potomcima drevnoga medijskog naroda) dovoljan je razlog za pristojan suživot. Tu je i zajednička zoroastrijska tradicija, religija Iranaca i Kurda prije dolaska islama, koja promiče visoka etička načela s naglaskom na vrijednosti ljudskog života. I u Siriji, kojom su vladali alaviti, i sami manjina, Kurdi su živjeli u relativnoj sigurnosti. No neprijatelj s kojim su se tako nenadano i žestoko suočili prošle godine sukob s Kurdima promatra u sasvim drukčijem kontekstu nego Arapi ili Turci. Ne kao nacionalni ili etnički. Prema napisu u petom broju Dabiqa, službenog glasila Islamske države, rat protiv Kurda opisan je kao vjerski. Dabiq opisuje kurdske borce kao suradnike cionista i križara, odnosno Židova i kršćana, koji su pak sljedeći na meti džihadista. ID također poziva na uništenje Izraela te osvajanje i islamizaciju Europe. Četvrti broj Dabiqa, na čijoj je naslovnici prikaz zastave ID-a koja se vijori na Trgu svetog Petra u Vatikanu, posvećen je upravo toj temi. I dok pešmerge brane samu granicu NATO-a od hordi koje pred vratima Europe vode džihad, politička elita Europske unije pokazuje dojmljivu razinu konfuzije i postojanog nerazumijevanja bliskoistočnih sukobljavanja i savezništava. Sud Europske unije upravo je izbrisao Hamas s popisa terorističkih organizacija, a Parlament EU sve je bliže priznavanju palestinske države. EU u Gazu pod Hamasovom upravom šalje milijune eura razvojne i humanitarne pomoći pa je teško vlastitim građanima objasniti zašto se od njih ubire porez i šalje jednoj terorističkoj organizaciji. Umjesto odgovornijeg postupanja s prikupljenim novcem (primjerice organiziranja obrazovnih boravaka palestinske mladeži u Europi), europskim je birokratima bilo lakše promijeniti etiketu primatelja. Istodobno sa zbližavanjem s Hamasom, EU je nametnuo oštre sankcije na promet roba prema područjima pod nadzorom Islamske države. Zabranjeno je i novačenje i odlazak europskih mudžahida u Siriju i Irak. No europskim je činovnicima promaknulo nešto bitno: Hamas, koji je palestinska podružnica Muslimanskog bratstva, i Islamska država, izlegli su se iz istoga svjetonazorskog jajeta. Njihove su metode i ciljevi isti. Metode su nasilje, terorizam i džihad, a cilj je uspostava globalnog kalifata.
Kalifat koji je proglašen 29. lipnja 2014. s Abu Bakirom al-Bagdadijem kao kalifom puno je veća i trajnija prijetnja europskoj sigurnosti nego što se to dosad mislilo. Bivši irački ogranak Al-Qa’ide početkom siječnja 2014. u Falluji je proglasio državu, i to nakon što je (ne, ovo nije britanski humor) iz matične organizacije izbačen zbog pretjeranog ekstremizma. Kalifat danas za sebe tvrdi da predstavlja sve sunitske muslimane na svijetu. To, na sreću, nije istina. Većina muslimana, posebice europskih, odbacuje ID i zgraža se nad njegovim jezivim zločinima. Umjerene i miroljubive islamske zajednice, kakva je hrvatska, javno su se ogradile od kalifata. Efendija Aziz Hasanović u Jutarnjem listu od 20. kolovoza 2014. nazvao je taj kalifat “ruglom i sramotom čitavog islamskog svijeta.” Muslimane koji njihov kalifat odbacuju, pak, džihadisti optužuju za apostaziju i svrstavaju u istu skupinu s kafirima (nevjernicima). To je teška optužba koja, na žalost, predstavlja ozbiljan izazov za muslimanske vjernike. Uloga umjerenih islamskih učitelja (ulema) time postaje iznimno važna, često važnija i od službene politike država prema vjerskim zajednicama jer su oni ti koji najučinkovitije mogu opovrgnuti teološke tvrdnje ID-a i oblikovati stavove vjernika prema načelima mirotvornosti.
Kalifatska “utopija”
Sigurnosna prijetnja kalifata Islamske države odnosi se ponajprije na dvije razine. Prva je vojna, i većina dosadašnjih analiza posvećena je njoj. Druga je vjerska. Premda tumačenje vjere vođa Islamske države predstavlja tumačenje radikalne manjine, ono je obrazloženo promišljenim i lucidnim argumentima. Islamska se država koristi suvremenim sredstvima komunikacije i propagande, a oformila je i medijski odjel Al-Hayat Media Centre. Putem medija ID promiče učenja vođa i ulema koji kanonske tekstove i tradiciju interpretiraju sukladno njihovu svjetonazoru, i to na arapskom, engleskom, francuskom, njemačkom i ruskom jeziku. Glavni problem leži u činjenici da njihovo prisvajanje sveopćeg kalifata nije neatraktivno i nije nepovezivo s ranoislamskom tradicijom. Jedan od razloga za to leži u činjenici da je koncept kalifata moguće proizvoljno tumačiti referirajući se na povijesna ili navodna povijesna zbivanja, budući da se kalifat u kanoniziranim islamskim tekstovima koji potječu od muslimanskog proroka Muhameda, uopće ne spominje.
U Kur’anu i hadisima, koji se pripisuju Muhamedu, pitanje liderstva nad muslimanskom zajednicom (umetom) nakon Muhameda nije definirano. Sam Muhamed nije ostavio nikakve naputke glede svoga nasljednika. Nakon njegove neočekivane smrti 632. umet se našao pred prvim velikim izazovom, koji nije mogao biti riješen objavom jer “posljednji prorok” i primatelj celestijalnih naputaka više nije bio tu. Prva je zajednica stoga morala improvizirati rješenje pretpostavljajući što bi bila Muhamedova volja. Povijest će pokazati da su prvi izbori prorokovih nasljednika, kalifa, bili uspješni pa ih se u velikom dijelu islamskog svijeta, onome koji danas nazivamo sunitskim, smatra oglednim odrazom Alahove volje. Upravo zbog toga prva četvorica kalifa, Abu Bakir (632. – 634.), Omer ibn al-Katab (634. – 644.), Osman ibn Afan (644. – 656.) i Ali ibn Abu Talib (656. – 661.), skupno se nazivaju Rašiduni. Taj naslov u prijevodu znači “oni koji ispravno vode” i odražava nadu kasnijih naraštaja da će se načela rašidunskog razdoblja jednoga dana obnoviti te da će se pojaviti kalif koji će umet opet ujediniti i “ispravno povesti” prema uzoru na njih. U stoljećima koja su uslijedila to se nije dogodilo, pa je rašidunski kalifat s vremenom prerastao u poželjan ali nedostižan ideal; nešto poput Utopije na Zapadu. S jednom bitnom razlikom: kalifatska je “utopija” nekoć postojala. Povijesni podatci o kalifima Rašidunima, prožeti kasnijim legendama i apokrifnim pričama, važan su dio odrastanja, sazrijevanja i tradicije u arapskom svijetu, pa i samoga arapskog identiteta. Legende o njima raspiruju maštu, nadahnjuju vrlinu i potiču ambiciju povratka na veličanstvene početke vjere. Abu Bakir, Omer, Osman i Ali imena su koja se na Zapadu mogu usporediti s likom koji bi sadržavao značajke Robina Hooda, Petra Pana, Hamleta, Napoleona i Ramba. Jer upravo su Rašiduni hrabrošću, mudrošću i vizionarstvom, uz pomoć natprirodnih sila i usprkos tragičnim sudbinama, diljem svijeta proširili islamsku vjeru. Nikada prije njihove vladavine (632. – 661.) Istok i Zapad nisu bili ujedinjeni pod istim vladarom. Muslimanska se zajednica zahvaljujući njima munjevito proširila od današnjeg Afganistana na istoku, preko Perzije, Sirije, Iraka, Palestine, Arapskog poluotoka, Egipta i Magreba gotovo do obala Atlantskog oceana.
Politički i vojni uspjesi muslimana već nakon hidžre 622. smatrali su se odrazom božanske naklonosti. Time je i umet, riječima J. Badeaua, percipiran kao “inkarnacija božanske volje u povijesti”. Najvažniji duhovni uspjeh umeta, može se reći, jest širenje političke vlasti prvih kalifa jer je mjerljivo i impresivno. Islamolog F. E. Peters u svome je glasovitom članku “Quest of the Historical Muhammad” objasnio da je, dok je potvrda kršćanske vjere u Uskrsu, potvrda islamske u njezinoj golemoj i zapanjujućoj inicijalnoj ekspanziji. Ova je teorija od presudne važnosti za razumijevanje političkog islama jer autor vojno i političko širenje islama predstavlja kao conditio sine qua non teološke ispravnosti te religije u percepciji njezinih sljedbenika budući da Isusovo uskrsnuće za kršćane jest upravo to. Širenju islama Peters implicira soteriološko značenje; s pravom jer ranoislamski tekstovi nedvojbeno povezuju vojno pobjeđivanje i pravovjernost. Ovakvo se viđenje, štoviše, u samim islamskim tekstovima ne odnosi samo na islam. Primjerice, u suri (poglavlju) Rim muslimani žaluju zbog pobjede Perzijanaca, štovatelja vatre, nad Rimljanima (Bizantincima), sljedbenicima Knjige. Pobjeda mnogobožaca nad jednobošcima, teološki je neprihvatljiva i sablažnjiva. U stihovima 3-4 iste sure stoga se nagovješta bizantska pobjeda na radost pravovjernih. Relevantnost teologije za ishod ratnih zbivanja nije prošla sa srednjim vijekom. U današnjem kontekstu, štovatelji vatre (zoroastrijanci) su jezidi, a sljedbenici Knjige kršćani. Zbog toga džihadisti kalifata jezide koji ne prijeđu na islam uvijek ubijaju, dok kršćane koji izbjegnu pokolju katkad “samo” protjeraju.
Silovitu ekspanziju kalifata predvođena Rašidunima zaustavio je 661. godine politički raskol unutar umeta. Ubojstvom Alija, četvrtoga kalifa, koji je bio muž Muhamedove kćeri Fatime te sin njegova strica Abu Taliba, u islamski je svijet unesen razdor, danas poznat kao podjela na sunite i šijite. U arapskom se jeziku taj razdor naziva fitna (U arapskom se jeziku taj razdor naziva fitna što se na zapadu kreativno ali netočno prevodi kao “građanski rat”. No fitna zapravo znači suprotnost spasenju (farraka). Politički raskol zajednice nazvan je pojmom koji ima metafizičko, duhovno značenje odstupanja od Alahove volje.
Legitimnost rašidunskih kalifa temeljila se, uz vojne uspjehe, na činjenici da su bili izabrani prema načelu općega konsenzusa vjernika (idžma al-umma) i starješinstva u vjeri (sabikah). Šijiti smatraju da je Ali bio jedini legitimni kalif, dok su prethodna trojica tu titulu prisvojila nezakonito. Ali i njegovi sinovi Hasan i Husein prvi su imami šijitske sljedbe, a šijitska eshatologija ovdje se odvaja od sunitske. Šijiti prate slijed Alijevih potomaka, od kojih je dvanaesti, Mahdi, 941. ušao u “skrovitost” i jednog će se dana opet pojaviti kako bi zavladao svijetom. Postrašidunska povijest kalifata, pak, sve do njegova ukinuća početkom XX. stoljeća, odnosi se na sunite, i u svim je bitnim čimbenicima odstupala od izvornih načela. Kalifatom je ovladala umajadska dinastija, pod čijim je vodstvom kalif postao nasljedna titula i time izgubio golem dio prestiža i vjersku legitimnost. Naslijedili su ih Abasidi, čiji su kalifat uništili Mongoli u 13. stoljeću, nakon osvajanja Bagdada. Od 1517. titulu kalifa preuzeli su osmanlijski vladari. Četiri stoljeća kasnije Mustafa Kemal Atatürk svojim je reformama ograničio ovlasti kalifa, a 1924. kalifat je sasvim ukinut.
Ideja da kalifat treba obnoviti nikad se nije ugasila. Već 1928. u Egiptu je osnovano Muslimansko bratstvo, a jedan od njegovih ciljeva bila je i obnova kalifata. No Bratstvo je dugo bilo marginalna islamistička skupina, bez značajnijega političkog utjecaja. Izgledniji pokušaji obnove kalifata dolazili su od ambicioznih pojedinaca. Kalifom se, primjerice, namjeravao proglasiti egipatski vladar Muhamed Ali (1805. – 1848.) u vrijeme borbe za neovisnost od Osmanskog Carstva. Nešto više izgleda imao je vladar Hidžaza i patrijarh hašemitske dinastije Abdulah I. (1921. – 1951.), kojemu su kalifat nudili Britanci, no on sam više je priželjkivao titulu kralja. Vjerojatno najbliže prisvajanju titule kalifa došao je veliki jeruzalemski muftija Hadži Emin el-Huseini, kod nas poznat kao osnivač SS-divizije Handžar u Sarajevu 1943. Huseini je u prosincu 1931. u Jeruzalemu organizirao Svjetski islamski kongres, na kojem je trebalo osmisliti strategiju muslimanskog suprotstavljanja cionizmu. Okupilo se oko sto četrdeset izaslanika iz više od dvadeset islamskih zemalja. Egipat, Hidžaz, Turska i Perzija na kongres nisu poslali delegacije kako se muftija, bez nazočnosti predstavnika tih područja, ne bi mogao proglasiti kalifom.
Nakon Huseinija među Arapima nije zabilježen značajniji pokušaj da se netko proglasi kalifom. Spomenuti pokušaji uspostave ili obnove kalifata završili su fijaskom budući da je za kalifat potrebno puno više od karizmatičnog i ambicioznog vođe. Dapače, karizmatični vođa s ambicijom preuzimanja titule kalifa u biti je antiteza onomu što se o kalifatu može iščitati iz ranoislamske povijesti te institucije. Kalif mora biti pobožan, a prepoznati ga treba većine umeta, kao što je prema tradiciji bio slučaj s Rašidunima. No kako je arapski islamski svijet nakon Prvoga svjetskog rata bio podijeljen u nacionalne države, izbor kalifa postao je neizvediv. To je glavni razlog zbog kojeg se Muslimansko bratstvo i druge islamističke skupine protive postojanju arapskih nacionalnih država; svijest da su im “nevjerničke” kolonijalne sile iscrtale granice samo je dodalo sol na ranu. Već početkom Arapskog proljeća dio bliskoistočnih muslimana ponadao se dokidanju ne samo tiranija nego i granica te obnovi sveislamskog kalifata. Neočekivano širenje revolucionarnog proljećarskog pokreta te nade pothranjuje i danas.
U tom kontekstu gledano, pojava Islamske države Iraka i Sirije mogla bi se pokazati najvažnijim događajem na političkoj pozornici Bliskog istoka od početka Arapskog proljeća. Naime, upravo je Islamska država Iraka i Sirije uspjela postići vojne i političke uspjehe kojima se islamski svijet stoljećima nije mogao podičiti. Odlučna, koordinirana i munjevita osvajanja ISIS-a od početka su podsjećala na ona iz vremena Rašiduna. Vojni uspjesi toj su organizaciji dali teološki legitimitet, u skladu s Petersovim objašnjenjem o povezanosti vojnog i političkog širenja s percepcijom pravovjernosti. Na zauzetim područjima, nakon pokolja i protjerivanja domicilnog stanovništva, ISIS je uspostavio funkcionalnu upravu, koja skrbi za opskrbu hranom i vodom, odvoz smeća, zdravstvo, brigu za starije, cijepljenje djece a nedavno je uveo i vlastitu valutu u vidu zlatnih, srebrnih i bakrenih kovanica. Promjena imena iz Iračke al-Kaide u ISIS, a potom u Islamsku državu 29. lipnja 2014. označila je dvije stvari: prvo, skupina sebe više ne vidi kao gerilski pokret, nego kao državu, a drugo ta država više nije ograničena samo na Siriju i Irak. Kalifat, proglašen istodobno s promjenom imena, potražuje sva područja koja su nekoć bila pod vlašću islama, od okolice Beča do Španjolske (Andaluzija).
Čudesno osvajanje Mosula
Samoproglašeni kalif Abu Bakir al-Bagdadi sa svakom je novom pobjedom utvrđivao legitimitet vjerskog i političkog poglavara umeta, posebno ako je pobjeda bila postignuta usprkos disproporciji snaga na bojištu. Osvajanje Mosula bio je jedan od ključnih takvih događaja: navodno je 30.000 iračkih boraca ustuknulo pred manje od tisuću džihadista. Islamska država domogla se golemih količina oružja i vojne opreme te 425 milijuna dolara iz mosulskih banaka. Paralela s čudesnim osvajanjima kalifa Omera je evidentna. Potom, više arapskih plemena te islamistički pokreti u Pakistanu, Uzbekistanu, Filipinima, Indiji, Libanonu, Jemenu, pojasu Gaze, Egiptu, Alžiru, Libiji, Maliju, Maroku, Nigeriji i Tunisu kalifu al-Bagdadiju su iskazali odanost (baj’ah). Sunitski uleme u Bahreinu organizirali su skupove podrške kalifatu, a sve su češća izvješća o pristašama kalifata u Jordanu. (Hamas nije iskazao lojalnost al-Bagdadiju vjerojatno zbog bojazni od gubitka najvažnijeg sponzora, Irana). Takvo iskazivanje odanosti kalifu na tragu je odnosa neovisnih plemena prema središnjoj vlasti koje je uspostavio kalif Abu Bakir. Možda najpromišljeniji potez Islamske države jest poziv muslimanima diljem svijeta na hidžru, odnosno doseljenje u Islamsku državu; ovdje je uzor sam Muhamed, koji je tek nakon hidžre (prelaska iz Meke u Medinu) uspio osnovati vojno potentno društvo utemeljeno na načelima šerijata. Ovo potonje predstavlja i golem odmak od strategije Al-Qa’ide, koja se oslanja na diseminaciju sljedbenika u zapadnjačka društava. Al-Qa’ida optužuje Zapad i cioniste za uzurpaciju arapskih zemalja, pa je velik dio njihove borbe ideološke prirode. Islamska država izbjegava politički i ideološki diskurs. Glavnina tekstova u Dabiqu citati su iz Kur’ana i hadisa te dokazivanje njihove aplikabilnosti u današnji bliskoistočni kontekst. Religija je njihov prvi i glavni argument – bez ambigviteta, eufemizama i apologetike.
Islamska je država dosad postigla tolike uspjehe da bi za sobom ostavila sigurnosnu prijetnju i kad bi već sutra bila vojno poražena. Džihadističke skupine izvan područja Islamske države koje su iskazale odanost kalifu povezala je zamamna ideja, a ideje se ne poražavaju samo oružjem. Međunarodna zajednica mora osmisliti dugoročan plan suzbijanja ideje širenja kalifata i globalnog džihada promicanjem alternativnih vrednota humanosti, sekularnog obrazovanja i demokratskog uređenja društva. Prvi korak u tom smjeru jest smirivanje stanja u Siriji i Iraku, uspostava održivog mira, obnova lokalnih zajednica i povratak izbjeglica. No Zapad je i sam veoma razjedinjen po pitanju rješavanja bliskoistočnih kriza. Zapadnim društvima već godinama dominira grizodušje zbog percipirane vlastite krivnje za kaotično stanje na Bliskom istoku, navodno uzrokovano zapadnjačkim kolonijalizmom i imperijalizmom, što je svojevrstan apsurd jer imperij s najduljim kolonijalnim stažem nije zapadnjački, nego osmanski. Ipak, možda je to točka oko koje bi se razne političke opcije mogle usuglasiti. Mnoge današnje granice određene su Sykes-Picotovim sporazumom, tajnim dogovorom Britanije i Francuske o podjeli interesnih sfera na Bliskom istoku. Možda bi za početak trebalo preispitati neke od tih granica te priznati barem jednu novu državu, kojom bi se ispravila dugogodišnja nepravda, a granica između Europe i Bliskog istoka dugoročno osigurala?
Premda se europski političari i mediji ustrajno bave pitanjem priznanja Palestine, ono što bi bilo puno pametnije razmotriti jest priznanje Kurdistana. Priznanje Kurdistana imalo bi posljedice izravno suprotne posljedicama eventualnog priznanja Palestine. Kao prvo, ispravila bi se povijesna nepravda prema drevnome kurdskom (medijskom) narodu koji je zbog imperijalističkih spletki ostao bez države. Nasuprot Kurdima, Palestinci niti su drevni (palestinska nacija postoji tek od 1960-ih) niti su bez države: Jordan je osnovan da bude država Arapa s područja Palestine, a tu je i palestinska paradržava u pojasu Gaze. Medijsko kraljevstvo je, skupa s Perzijskim, prije više od tri tisuće godina bilo žarište civilizacije; palestinsko kraljevstvo nikad u povijesti nije postojalo niti je ikome padalo na pamet. Ipak, najvažnije za današnje sigurnosne prilike, stvaranjem Kurdistana stvorila bi se država koja bi bila postojan i pouzdan saveznik Zapada. Stvaranjem Palestine proširio bi se utjecaj islamskog radikalizma.
Palestinska država izgledniji je kandidat za saveznika kalifa al-Bagdadiju nego Europe i Zapada sudeći po iskustvima iz Gaze ali i dosadašnjim palestinskim liderima (Huseini je bio Hitlerov saveznik, a Arafat je tijekom Zaljevskog rata podržavao Sadama Huseina.) Kurdi, za razliku od Palestinaca, ne samo da ne bi bili rasadnik vjerskog fanatizma i terorizma nego bi, štiteći vlastitu zemlju od džihadista, štitili i granice Europe. Baš kako to i čine u posljednjih godinu dana.
ja mislim , da nije ta drzava islamska, mogli bismo u nasim medijima govori i pisati da su tamo svi ljudi ugrozeni, a samo amerika i izrael ih drze u stabilnosti putem svakakvih intervencija, sem humanitarnih