Financijski potez Sadama Huseina iz 2000. – prodaja nafte
isključivo za eure – koji je, drže analitičari, bio okidač
američke vojne intervencije u Iraku 2003., prije mjesec dana ponovio je i Iran. Za razliku od Iraka, Iran ovoga puta namjerava otići korak
dalje i osnovati naftnu burzu, na kojoj bi se poslovalo isključivo
eurima. Ako se to dogodi, bit će to kraj američkog dolara kao
dominantne svjetske valute, a posljedice za gospodarstvo SAD-a
nesagledive.
Iranski ministar za gospodarstvo, naftu i financije Davoud
Danesh-Jafari izjavio je 5. prosinca kako zbog novog, 20-mjesečnog pada
dolara u odnosu na euro, Iran planira dolar, kojim je nekoć plaćao
svoje međunarodne transakcije, zamijeniti eurom “koliko god
je to moguće”. On je tom prilikom izjavio da će Iran sve
svoje dolarske rezerve svesti na minimum, a Središnja
iranska banka iznijela je podatak da su dolarske rezerve već smanjene
za dvije trećine.
Mediji
prešutjeli
Istoga dana objavljeno je da se na to sprema i Rusija, a svjetski
mediji – uz iznimku malobrojnih, poput američke TV kuće CNBC
– nisu o tome rekli ni riječi. Gradili su se kao da se ne
obistinjuje najgora noćna mora kreatora američkog gospodarstva,
otprilike isto onako kako su se svojedobno prešućivale
pripreme za vojnu kampanju u Iraku. Ono što se nije moglo
prešutjeti bio je gotovo trenutačni pad dolara, a naftni
derivati su, slučajno ili ne, posvuda još malo poskupjeli,
pa i u Hrvatskoj.
Svjetska dominacija američkog dolara traje od 70-ih godina, kada je
tadašnji državni tajnik SAD-a Henry Kissinger sa saudijskom
kraljevskom obitelji dogovorio da Saudijska Arabija svoju naftu ubuduće
prodaje isključivo za dolare. Ubrzo su isto učinile sve države velike
izvoznice nafte, a svijet je upoznao novi izraz, tzv.
“petrodolar”. Posljedično, ako je nekoj državi bio
onemogućen otkup dolara, koje je tiskao (logično) isključivo SAD, ta
država nije mogla kupiti naftu, na kojoj počiva sva industrija. A to je
bilo kao da vam je netko uperio pištolj u glavu. Sjedinjene
su Američke Države, s druge strane, u svakom trenutku imale tiskanje
novca kao posljednju mjeru kad im gospodarski nije išlo
baš najbolje, a sve bez straha od inflacije. Države u koje
su se slijevale goleme količine dolara na taj su način plaćale svaki
njihov pogrešan potez. Ovakav odnos prije četiri godine
britanski je Guardian opisao kao SAD-ov “besplatni
ručak” na račun svjetske ekonomije.
Najsigurniji način
Kako su države izvoznice nafte redovito skupljale goleme količine
dolara, najsigurniji način za investicije toga kapitala bilo je
– ulagati natrag u SAD. To je tijekom desetljeća dovelo do
toga da je SAD-u, koji je svoje blagostanje posve oslonio na ovakvu
situaciju, svakoga dana bilo potrebno barem 2,8 milijardi dolara
investicija kako bi sustav funkcionirao. Oko dvije trećine svjetske
trgovine obavljao se u dolarima, u kojima su središnje banke
diljem svijeta držale oko dvije trećine svojih rezervi. Takvo stanje
održavalo je tri tisuće milijardi dolara, koliko je cirkuliralo
svijetom. Kapital se u SAD slijevao cijelo vrijeme te bi sve
išlo kao po loju da posljedično nije došlo do
bujanja enormnog vanjskotrgovinskog deficita te nevjerojatnog duga,
koji je u eri Georgea Busha mlađega eksplodirao do čak 42 posto u
odnosu na američki BDP na kraju 2006. Svaka bi se druga ekonomija
urušila, ali američka nije – zbog stalne veze
dolara i nafte. Primjerice, kad je Sadam Husein počeo prodavati iračku
naftu isključivo za eure, ta je veza postala ugrožena.
Sadam se u avanturu uvođenja eura upustio u listopadu 2000., u trenutku
kad je euro bio na svom povijesnom minimumu u odnosu na dolar (vrijedio
je tek 0,82 dolara). Ubrzo je to učinio i Jordan, a godinu dana prije
zabilježeno je ostalo i pismo namjere iranskog diplomata za naftu
španjolskom ministru financija o istoj temi. Već je u srpnju
2002. tečaj bio 1:1, a danas dolar kroči prema gubitku polovice svoje
vrijednosti u odnosu na euro u trenutku rekordnog minimuma.
Pohod na Irak
Nakon tri godine optužaba za razvijanje oružja za masovno
uništavanje, SAD je krenuo u pohod na Irak iako su
inspekcije UN-a bile nadomak konačnih dokaza da Sadam, nesumnjivo
zločinac, ipak ne posjeduje takvo oružje. Sjedinjene su Držabve vrlo
brzo uništile Sadamov režim, ali nije nađeno nikakvo oružje,
nisu uspjele uvesti demokraciju, a ne uspijevaju održati ni mir. Jedino
što je učinjeno jest ponovna uspostava prodaje iračke nafte
za dolare te pogubljenje Sadama Huseina. Unatoč krvavoj lekciji koju je
SAD dao Iraku, u siječnju 2004. OPEC-ove su članice razmatrale
mogućnost da učine isto – da naftu prodaju za eure umjesto
dolare. Iako je venezuelski ministar nafte Rafael Ramirez kazao da se
“o tome tek razgovara”, na zamjenu dolara eurom
odlučila se i njegova zemlja.
Slučajno baš u trenutku kad se Iran definitivno i javno
odlučio za euro, Sjedinjene su se Države novim prijetnjama
obrušile na tu zemlju kao nekoć na Irak. Ne ulazeći u to
hoće li taj potez Irana isprovocirati vojnu reakciju SAD-a, kao
što je bio slučaj s Irakom, jasno je da prijetnja o
smrtonosnom udarcu SAD-u, koju iranski predsjednik Mahmud Ahmadinejad
najavljuje kao uzvrat na američke pritiske, možda nije planirana u
tolikoj mjeri razvojem nuklearnog oružja koliko kao naftno-financijski
potez.
Je li na pomolu kraj svjetske dominacije američkog dolara i krah gospodarstva u SAD-u