I poslije godinu dana prijateljima još prepričavam kako sam tog 26.
prosinca 2004. preživio tsunami, a da neko vrijeme uopće nisam bio
svjestan što se dogodilo. No, priča počinje dan prije.
Jug Indije, grad Madurai, hotel Chentoor. U rano poslijepodne toga
božićnog dana poslije besane noći tražim prijevoz u hotelskoj
turističkoj agenciji. Iscrpljen, jer sam bezuspješno pokušavao nabaviti
željezničku kartu za Kanniyakumari, samo 250 kilometara južnije.
Madurai je prenapučena ludnica, a željeznica neshvatljivo i
nepodnošljivo birokratizirana mašinerija. Mjesta u vlaku ni za lijek,
pa u agenciji tražim autobus.
Kako putovati
Fraze “Yes, sir”, “No problem sir” i slične iskusan putnik u Indiji ne
uzima ozbiljno, pa ni reklamu “o najmodernijem i najluksuznijem
prijevozu”. Prema najjužnijoj točki Indije autobus kreće u 21.30.
Spavat ću, zaklinje se službenik. Nije bilo ni skupo: oko pet dolara.
Imao sam što vidjeti kad me mališan iz agencije doveo pred vozilo: na
njegova “dupla” sjedala jedva su se bile stisnule dvije Japanke sitne
građe! Umjesto u 21.30, krenuo je, samo tako, u 23 sata. Spavanje? Ni
govora, ne samo zbog stiske nego i zato što se podrtina od autobusa
nepodnošljivo tresla. Promet je kaotičan. Rječita pojedinost: svi voze
pod velikim svjetlima!
Pustolovno putovanje završava u 5 sati ujutro. Najjužnije naselje
Indije Kanniyakumari za mene je bio pusti trg s podrtim svratištima
koja su se miješala s luksuznim hotelima.
Spas je sv. Antun
Grad je na dugoj uzbrdici iznad mora, a hotel Tamil Nadu – po imenu
države – koji sam odabrao, bio je podalje uzbrdo. Prvi sam put doživio
da u hotelu nema mjesta! Pa ni u drugom ni trećem. Sve kaže da je i
grad pun. Ne shvaćam da je to možda sudbinski znak. Dok sam klipsao
tražeći sobu, na oku me držao pretili vozač rikše koji je kazao da zna
jedan “jaaako dobar hotel”. Obišli smo ih pet-šest, bez rezultata.
Ulice se polako pune ljudima. Svi idu prema obali. Kanniyakumari je
poznat po veličanstvenom prizoru izlaska Sunca. A bio je i pun Mjesec
koji samo što nije zašao. Rijeke ljudi slijevale su se na obalu i zbog
hrama Šivine “žene” Devi Kanyi, mjesta hinduističkog hodočašća. Ja sam
na rtu Komorin želio vidjeti mjesto gdje se sastaju Bengalski zaljev,
Indijski ocean i Arapsko more.
Pomalo očajničke primisli da odmah otputujem dalje prekida rikša: ima
prijedlog! Popeli smo se strmo uzbrdo i mogao sam se smjestiti u sobici
koju je više isprašio nego pomeo grbavi pazikuća. Samo sam deset minuta
mislio da ću spavati. Taj slavni izlazak, radi kojega mnogi putuju da
ga vide, hoću vidjeti bar odavde. Kako se razdanjivalo, shvatio sam da
sam u kompleksu čvrstih zgrada koje su pripadale crkvi sv. Antuna. Eto,
tko me spasio!
Dva otočića
Na terasama zgrada gomilali su se ljudi koji su gledali prema moru i
fotografirali. Krenuo sam niz cestu uz solidne zgrade. Dobrostojeći
ljudi u nedjeljno se jutro dokono odmaraju, a čista i dobro odjevena
djeca naganjaju. Što sam bliže obali, jača je užurbanost. Tisuće ljudi
s obale rta Komorin gledaju dva obližnja otočića, Vivekanandinu stijenu
i Sripada Parai. Svecu u čast na prvom je podignut 1970. memorijal. On
je, unatoč pogubnim morskim strujama, oduševljen ljepotom preplivao na
otočić. Na drugom je 1. siječnja 2000. otkriven 30-metarski kip
najslavnijeg tamilskog pjesnika i sveca Thiruvalluvara iz I. stoljeća
p. Kr. Na otoke voze trajekti, posvuda se trži, a rep ljudi koji hoće
na otočiće razvukao se visoko uz brijeg. Strpljivo bih u njemu čekao
nekoliko sati na gotovo 30 stupnjeva da na otočićima nisam vidio isti
takav u kojemu se čekalo na povratak! Vivekananda će pričekati,
posjetit ću Gandhijev memorijal.
Pruga u oceanu
Na njegov rođendan 2. listopada, kažu, zrake sunca padnu na mjesto gdje
je nekoć stajala urna s njegovim pepelom. Vratio sam se u hotel, umio i
stropoštao u krevet. Galama u susjedstvu tjerala je san. Uz kavu sam s
terase gledao tirkizni Bengalski zaljev i uočio na njemu prljavoblatnu
prugu koja ga je kvarila. Jutros tamo nije bila. Kasnije sam shvatio:
bio je to tsunami. Drijemež mi nije išao pa sam prošetao do katedrale
Gospe Otkupiteljice radi malo hlada. Samo dvije redovnice molile su
krunicu. Htio sam prema luci, ali nije se moglo dalje: ulice su bile
zakrčene desecima isprevrtanih barki! Ništa ne shvaćajući, pokušao sam
obići kroz ribarsko selo. Pomišljam da sam zalutao kada se preda mnom
pojavio čovjek kojega je s leđa gurala žena. Bio je izvan sebe, a ona
je vikala kao da se svađaju. Htio sam ih zaobići, ali su činili sve da
stanem pokazujući rukama: što dalje od obale! Na putu, začudo, nema
gužve. U luci obala je prekrivena muljem, izmrvljenim ciglama,
zdrobljenim čamcima i gredama! Cijeli nestvarni prizor zaokruživali su
trajekti bačeni na vrh lukobrana! Nisam znao kako da si objasnim
promjenu. Nije moglo ni stotinjak domaćih koji su stisnuti šutke čučali
i zurili u taj lom. Neki su osposobili plovilo i otišli do otočića, a
vratili su se puni uniformiranih ljudi, kojih je odjednom bilo posvuda.
Vatrogasci.
Napokon istina
Prestao sam se zavaravati da će trajekti voziti i otputovao sam na
sjeverozapad, u Keralu. Kasnije će me društvo zafrkavati da sam najveću
katastrofu prespavao. Tek sam po velikoj slici kaosa luke Kanniyakumari
u jutarnjm novinama shvatito da se dogodilo nešto preveliko. Prvu
cjelovitiju sliku sastavio sam popodne sljedećeg dana u hotelu u mjestu
Varkali. Bio sam zgrožen opisom iz novina, a Teresa, gazdarica hotela
koja mi je to čitala, gledala me kao duha kad sam joj rekao odakle sam
došao.
Kad se sve poveže...
Punih godinu dana pokušavam rekonstruirati činjenice, iz sata u sat, iz minute u minutu. U 8 sati ujutro 4000 ljudi kupilo je karte za trajekt. U luci sam bio oko 9 sati. Prvi nagovještaj da s morem “nešto nije u redu” dogodio se nešto prije 10 sati. More je postalo crvenkasto i počelo je naglo ljuljati brod koji se sa 125 putnika spremao isploviti prema Vivekanandinu memorijalu. U tom sam trenutku bio na balkonu Gandhijeva memorijala, 30 metara od mora. Sjećam se jedino jake morske struja između otočića i obale. Udarila su još tri vala, jedan snažniji od drugoga. Direktor tvrtke vlasnika trajekta g. Swarna Pandian je odmah iza prvoga naredio da se smjesta isprazni brod i time je mnoge spasio. Ostali valovi, a osobito četvrti, donijeli su razaranje i katastrofu. Tada sam već usred grada. Ništa nije slutilo na to da se odvija drama. Na Vivekanandinu memorijalu zarobljeno je 1300 ljudi. Obalna straža i mornarica helikopterima izvlači samo VIP osobe u glavni grad. Gdje nije vlast, pomogli su ribari preostalim čamcima. Od 15.30 do 20.30 sati sve su prevezli. U nevelikom Distriktu Kanniyakumari život je izgubilo njih 821. Da sam se zadržao na Gandhijevu memorijalu još samo desetak minuta...